FELJTON U TRI NASTAVKA

JE LI UTAKMICA DINAMA I ZVEZDE 1990. ZAISTA BILA PRIJELOMNI DOGAĐAJ U RASPADU JUGOSLAVIJE? Jedan reporter zavapio je da mora pisati 'ratni izveštaj'

Zagreb, 210509.
Posljednjih nekoliko godina, Zagreb bitno mijenja svoje vizure, sto je uzrokovano povecanim investicijama i procvatom gradjevinskog sektora. Na slici: Stadion NK Dinamo.
Foto: Davor Pongracic / CROPIX
Davor Pongračić / CROPIX

Stadion Maksimir

 

Ispod tribina maksimirskog stadiona zagrebačkog Dinama nalazi se spomenik kojim se obilježava 13. svibnja 1990. kao početak hrvatskog rata za neovisnost. Bad Blue Boysi (BBB) otkrili su taj komemorativni reljef na emocijama nabijenoj svečanosti 1994., dok je rat u Hrvatskoj još uvijek trajao. Prema spomeniku, Dinamovi su navijači izravno inicirali sukob tijekom nacionalistički motiviranih nereda protiv srpskih navijača Crvene zvezde i lokalnih policijskih snaga.

No u stvarnosti, rat na hrvatskom teritoriju ipak nije planuo prije nego što je prošlo više od godinu dana nakon tog događaja, a nacionalizmom izazvani prekidi utakmica bili su česti u jugoslavenskom nogometu u tom razdoblju. Zašto se, onda, Maksimir obilježava kao prijelomni događaj? Kako bismo počeli dekonstruirati taj mit, važno je vratiti se događajima prethodnih mjeseci.

Jugoslavija je 1990. dočekala u političkim previranjima. Konsolidacija vlasti Slobodana Miloševića u Srbiji već je destabilizirala krhke federalne institucije, a Savez komunista kao ujedinjujuće tijelo nije više postojao. U proljeće 1990. u Hrvatskoj su održani prvi višestranački izbori i na njima je pobijedila nacionalistička Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) Franje Tuđmana. Nacionalistička politika dotaknula je Dinamo tijekom predizborne kampanje. Tuđmanov HDZ podignuo je reklamne panoe na maksimirskom stadionu, dok su BBB aktivno podupirali stranku uoči izlaska na izbore.

Ta je skupina konačno dobila svojeg nacionalnog vođu kojim su mogli parirati glasnoj potpori koju su njihovi srpski suparnici iskazivali Vuku Draškoviću, Vojislavu Šešelju i, sve više, Slobodanu Miloševiću. U takvim okolnostima, samo dva tjedna nakon Tuđmanove pobjede, prvak Crvena zvezda otputovao je u hrvatski glavni grad. Tuđman nije bio službeno inauguriran za hrvatskog predsjednika do 30. svibnja, dakle, više od dva tjedna nakon te utakmice. Bilo je sigurno da je riječ o prilici za razbuktavanje nacionalizma.

zagreb,120501
bad blue boys, malonogometni turnir bbb-a povodom 11 godina postojanja
foto vjekoslav skledar
-zag-
Vjekoslav Skledar / CROPIX
 

Uz navijače koji su doputovali iz Srbije, Crvena zvezda uživala je i u “domaćoj” podršci, uključujući Srbe koji su doputovali u Zagreb iz ruralnih dijelova Hrvatske. Nakon što su proveli noć zatvoreni u vagonima, mladi pripadnici Delija gotovo su odmah ušli u sraz s policijom i pobjegli niz Miramarsku ulicu, razbijajući izloge Auto-Hrvatske. Gađali su staklene fronte Exportdrva, Tehnouniona i Elana - hrvatskih i slovenskih tvrtki - dok su prolazili gradom. Do 7.30 prva srpska skupina stigla je na Trg Republike, središte hrvatskog glavnog grada. Razbili su tramvajski prozor u obližnjoj Praškoj ulici, a zatim se na Trgu potukli s Bad Blue Boysima.

Vrata stadiona otvorila su se za publiku u 16 sati, no mnogi Delije puno prije toga bili su iz sigurnosnih razloga zatvoreni na svojoj tribini.

Na praznom stadionu pjevali su, za policiju koja ih je nadzirala i televizijske kamere, provokativne pjesme o neprijateljima socijalističke Jugoslavije iz rata: “Druže Tito, druže Tito, tebe Srbi lažu, oni vole, oni vole, đenerala Dražu”. Kako se približavao početak utakmice, navijači su se upustili u uobičajenu razmjenu nacionalističkog vrijeđanja. Delije su vikali “Ubićemo Tuđmana” i “Srbija do Zagreba”, dok su njihovi hrvatski protivnici odgovorili s “Franjo, Franjo, HDZ”, uz pjesme pune NDH-a o radosti klanja Srba: “Kad si sretan, lupi Srbina o pod, kad si sretan, nožem ga zakolji ti, kad si sretan, vikni glasno Hrvatska, nezavisna država”. Drugi slogani sadržavali su aluzije na podjele iz ratne prošlosti. Hvaleći četničkog vođu Mihailovića, Delije su vikali: “Mi smo četnici, najjači smo, najjači.” BBB-i su odgovorili odama zloglasnom ustaškom vođi Anti Paveliću. A onda je počelo...

U 18.20 Bad Blue Boysi sa suprotne strane stadiona probili su slabe dijelove sigurnosne ograde i počeli juriti preko terena prema razuzdanim Srbima. Neki su nosili hrvatske zastave, dok su drugi vitlali jugoslavenskim trobojnicama s izrezanom crvenom zvijezdom. Policija je morala intervenirati da spriječi izravni kontakt: na terenu je izbio niz nasilnih srazova policajaca i BBB-a. U trenutku koji je obilježio te nemire Dinamov kapetan Zvonimir Boban - koji je sa suigračima ostao na terenu - intervenirao je protiv policajca za kojeg je zaključio da neopravdano snažno udara hrvatskog navijača. Televizijska snimka, koja je emitirana u cijeloj Jugoslaviji, pokazala je kako policajac podiže pendrek na Bobana, a igrač odgovara udarcem nogom u skoku. Domaći navijači pozdravili su Bobanovu akciju razdraganim klicanjem: “Zvone, Zvone!”.

Bad Blue Boysi zapalili su dijelove stadiona i napadali vatrogasna vozila željeznim palicama i kamenjem. U 19.21 preko zvučnika je objavljeno: utakmica se neće odigrati. Na kraju su policija i vatrogasci pomoću suzavca i vodenog topa sa stadiona otjerali hrvatske navijače koji su izazivali nerede.

Delije su ostali ondje još nekoliko sati pod policijskim nadzorom, neumorno izvikujući provokativne parole i paleći hrpe razbijenih sjedala. Na kraju je ta relativno mala skupina potencijalno ranjivih navijača potiho autobusima odvezena do željezničke stanice na periferiji. Na provizornom polazištu ukrcani su na vlakove i otpremljeni u Srbiju pod okriljem mraka. Bad Blue Boysi su izazivali nerede do kasno u noć. Navijači su demolirali 70 tramvaja, a neke su i prevrnuli. Palili su i automobile, među kojima i onaj novinara Borbe. Između 22 sata i ponoći oko 2000 BBB-a okupilo se pred Saborom na Trgu svetoga Marka, gdje su mahali hrvatskim zastavama i vikali: “Hoćemo pravdu, hoćemo Tuđmana”.

Ozlijeđeni su raspoređeni po raznim bolnicama. Bolnica Rebro, sjeverno od Maksimira, zbrinula je neke od najtežih slučajeva, jednom navijaču policajac je pucao u nogu, a drugi je imao ubodnu ranu. Uz njih je ležao policajac koji je bio kamenovan. Obližnja bolnica “Dr. Ozren Novosel” također je zbrinjavala ranjenike, uključujući i pripadnike Delija te navijača Hajduka koji je stradao na stubama istočne tribine u jurnjavi da izbjegne suzavac. Ozlijeđenih je bilo najmanje 138, od toga 79 policajaca. Premda se u ponedjeljak ujutro u Zagreb vratio mir, bitka u razjedinjenom jugoslavenskom tisku nastavila se mjesecima.

Vjesnik je gorljivo osudio navijače Crvene zvezde i okrivio ponašanje policijskih snaga koje su izdvajale Hrvate kako bi prema njima brutalno postupale, dok je srbijanska Politika za nemire okrivljavala Dinamove Bad Blue Boyse i isticala provokativnu ulogu hrvatskog nacionalizma. Kapetan Crvene zvezde Dragan Stojković apelirao je da Boban bude zatvoren.

Šokirani reporter Tempa kukao je da je prvi put u karijeri morao napisati “ratni izveštaj”. Za Večernje novosti incident je bio tek “korak od građanskog rata”. Dva hrvatska čitatelja predvidjela su da će “rat” na Maksimiru imati dalekosežne posljedice, uključujući i kraj jugoslavenskog prvenstva, dok je Ćao tifo rekao da će utakmica u povijesti biti zapisana kao “početak kraja Jugoslavije”. Strani novinari također su osjećali da je prijeđena simbolička granica, a britanski dopisnici prisjećaju se da je televizijski prijenos tog događaja “odaslao valove straha po cijeloj Jugoslaviji”.

Maksimir zauzima istaknuto mjesto u povijesnoj kulturi nekadašnje jugoslavenske regije i “povijesnim subkulturama” navijačkih skupina. To je primjer gdje sportski mit pridonosi “raspravama o velikim političkim i nacionalnim povijestima”. Željko Ražnatović Arkan ustvrdio je da je Maksimir bio ključan trenutak u kojem je spoznao kako se rat približava: “Ustaše su došli na vlast, Tuđman je došao na vlast 12. maja [sic.]. Trinaestog je bila utakmica, mi smo se odmah posle toga organizovali i ja sam (…) organizovao srpsku dobrovoljačku gardu. Mi smo već tad organizovali, (…) štampali svoje vojne knjižice (…), mi smo najozbiljnije shvatili sve. Ja sam predvideo rat, ja moram da kažem, predvideo sam rat zbog one utakmice u Zagrebu”.

Zagreb, 091119. Ivancgradska.
Mural posvecen Dinamu.
Foto: Goran Mehkek / CROPIX
Goran Mehkek / CROPIX
 

Kako je prolazilo vrijeme, tako je i Bobanov udarac dobivao na važnosti. Za BBB taj “legendarni skok na policajca obilježio je početak pada jedne države”. Za nekoliko godina mladi hrvatski navijači iz Australije u Sydneyju su opisivali Bobana kao junaka: “Željena poveznica u ovom tumačenju poprilično je jasna - Boban je opisan kao hrvatski vojnik koji se bori protiv srpskog neprijatelja u obličju policajca”. Nekadašnji Dinamov igrač Zlatko Kranjčar 20 godina nakon tog događaja objašnjava: “Napad Bobana na policajca odredio je put kojim će Jugoslavija ubrzo krenuti”.

Iz hrvatske nacionalističke perspektive, već spomenuti scenarij - prema kojem nemiri služe kao početak vojnog napada na suverenost Republike - uzdiže se na istaknutu poziciju u mitu o osnivanju države. BBB-i se predstavljaju kao hrabri branitelji hrvatske nacije, koji se bore protiv srpske agresije u toj prvoj ratnoj bitki. Iz srpske se nacionalističke perspektive Maksimir i propaganda koja je uslijedila mogu promatrati kao karika u lancu koji je doveo do istrebljenja srpske zajednice koja je dugo živjela u Hrvatskoj.

U svakom slučaju, njegova važnost uvelike je napuhana. Premda je dio suvremenih komentatora Maksimir spominjao kao jugoslavenski Heysel, u Zagrebu nitko nije poginuo, za razliku od 39 žrtava prethodnog incidenta u Belgiji. Povrh toga, nemiri su bili jedan od brojnih nacionalističkih sukoba na jugoslavenskim stadionima onoga vremena. Čak i kad se promotri velik vremenski raspon, šovinističko ponašanje mase, loše ponašanje igrača i medijsko preuveličavanje utakmica tih dvaju klubova nisu bili ništa novo, a neredi su zabilježeni još od prvog prvenstva 1946./47. Veliki incidenti događali su se i kad nije bilo etničkih podjela.

Povijest nogometa

Jugoslavenska nogometna liga po mnogočemu je impresivno djelo. Proizvela je stotine vrhunskih nogometaša koji su bili među najboljima na svijetu, bila je izrazito kompetitivna i punila mnoštvom stadione diljem zemlje. Klubovi te lige periodički su doživljavali svjetske uspjehe, poput Partizana ‘66., Dinama ‘67. ili Zvezde ‘91. Ali činjenica jest da je postojala i kudikamo tamnija strana, zaključit će Richard Mills, profesor moderne europske povijesti na Sveučilištu Istočne Anglije u Norwichu, kojemu ovih dana u izdanju Profila izlazi knjiga “Nogomet i politika u Jugoslaviji: Sport, nacionalizam i država”.

Nitko prije ovog Engleza - koji se za potrebe istraživanja preselio u Novi Sad i naučio srpski jezik - nije tako detaljno opisao povijest nogometa između 1919. i 1991. godine. I to manje rezultatsku, a više sve što se povezivalo s najpopularnijim sportom, svađe na relaciji Zagreb-Beograd, partizansku povijest Hajduka, crne fondove i korupciju, pojavu nasilnih navijačkih skupina, te je li rat u Hrvatskoj stvarno počeo tučnjavom Bad Blue Boysa i Delija na maksimirskom stadionu.

 

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo