LEGENDARNI TENISAČ

EKSKLUZIVNO: GORAN IVANIŠEVIĆ PIŠE ZA JUTARNJI 'Ljudi, finale je, igra se dok ne umreš. Noga, ruka... dok sve ne otpadne!

    AUTOR:
    • Goran Ivanišević

  • OBJAVLJENO:
  • 15.07.2018. u 10:54

Getty Images

Bio sam u Londonu kada smo izbacili Engleze. Oni su u najavama bili pomalo bahati i prepotentni, a ja sam sve to slušao i dočekao svojih pet minuta. Bio sam glavni vampir u Wimbledonu, napio sam im se krvi k’o nikad u životu

Hrvatska u finalu Svjetskog prvenstva u nogometu. I dalje zvuči čudesno, ali sport je takav - čudan. Od početka se vidjelo da će ovo biti jedno od najnevjerojatnijih svjetskih prvenstava u povijesti. Puno čudnih utakmica i iznenađenja, favoriti su otpadali kao na traci, nitko nije igrao spektakularno, a mi smo to najbolje iskoristili i napravili fenomenalnu stvar.

Triput smo gubili, triput se vraćali, dvaput prošli na penale… Da mi je netko to rekao prije turnira, mislio bih da je lud.

Bio sam u Londonu kada smo izbacili Engleze. Znate ono - tko dobije, ima pravo pričati što ga volja, a tko gubi, mora trpjeti. Oni su u najavama bili malo bahati i prepotentni, a ja sam sve to slušao i dočekao svojih pet minuta. Bio sam glavni vampir u Wimbledonu, napio sam im se krvi k’o nikad u životu. Kad je završio meč Miloša Raonića, Greg Rusedski i Tim Henman su bježali od mene po svlačionici, morao sam trčati za njima. Vidio sam da bi me najradije poslali u jednu stvar… Kakav užitak.

Svaka čast Daliću i dečkima, kako ljudi igraju i kakva je to klapa, neviđeno. Naravno da do uspjeha ne možeš bez sreće, ali sreća se na ovakvim natjecanjima mora zaslužiti. Glupo mi je izdvajati igrače jer su svi redom demonstrirali zajedništvo: kad bi jedan stao, drugi je vukao. I baš zbog tog jedinstva, igrači koji su sjedili na klupi također imaju velike zasluge. Pogotovo mi je drago zbog Dalića koji je napravio nešto što njegovi prethodnici nisu uspjeli u prošlih 20 godina.

Kad gledam sve ovo, povremeno mi se bude sjećanja i na 1998., kad su ‘vatreni’ u Francuskoj bili treći, a ja igrao finale Wimbledona. Sve se to u životu nekako vraća. Opet igramo protiv Francuske od koje smo izgubili tako nesretno, ali ovo je finale, utakmica u kojoj se ide na sve ili ništa, pa tko živ, tko mrtav… Jebeš ljepotu, na kraju se gleda samo rezultat i nitko te kasnije neće pitati jesi li igrao lipo ili ružno. Slave se pobjednici, ljepota je u toj priči nevažna.

Ne vjerujem da će umor igrati bitnu ulogu u finalu. Ljudi, finale je Svjetskog prvenstva, igra se dok ne umreš! Noga, ruka, dok sve ne otpadne. Francuzi su neviđeno moćni u svakom dijelu terena, i trkački i tehnički i fizički, ali treba odigrati finale. Puno dobrih igrača u puno sportova nije dobro odigralo finala. U takvim se utakmicama vidi veličina nečijeg karaktera. Čitam i slušam da su oni favoriti, samo ne znam po čemu. Možda po imenima i rezultatima iz prošlosti? Za mene je to potpuno otvoreni meč, fifty-fifty.

Finale ću gledati u Umagu, u ATP Social Areni. Okupit će se puno navijača i nadam se da ćemo zajedno svjedočiti povijesti. Kad smo već došli ovako daleko, red je da se posao završi.

Izdvajamo