NOGOMET U HRVATA

IGRANJE ZA NDH NIJE GA SPASILO Preko nogometa su se prelamali ključni povijesni događaji

Nogometna reprezentacija Nezavisne Države Hrvatske

Izvaci iz knjige “Hrvatski nogomet u doba cara, kralja, poglavnika i maršala”

Nogomet je u Hrvata uvijek bio ne samo više od igre nego sastavni dio (nacionalne) politike. Na stadionima su se stvarale i rušile države. Utakmice su označavale ili najavljivale sumrak ili zoru ovdašnjih režima. Stadioni su bili katalizator ili lakmus-papir političkih opcija.

Preko nogometa su se prelamali ključni događaji nacionalne povijesti - proteste, ushite, strahove, nade, nemire i radosti u zadnjih stotinjak i “kusur” godina. Nogomet je naprosto za Hrvate važan dio njihovih “tradicionalnih vrijednosti”, što nije puno drukčije ni s narodima s kojima dijelimo ovaj napeti, prekrasni ali i tegobni prostor Dinare i Balkana. Knjiga povjesničara Davora Kovačića “ Hrvatski nogomet u doba cara, kralja, poglavnika i maršala” (u izdanju AGM-a i Hrvatskog instituta za povijest) pokazuje upravo taj presjek hrvatske “nogometne” povijesti od kraja 19. i početka 20. stoljeća kada osnivanje nogometnih klubova označava i početak borbe za nacionalno osvještenje, preko svega onoga što se prelamalo u Kraljevini Jugoslaviji, zlosretnoj NDH te nogometu kao sastavnom dijelu NOB-a i onoga što se sve događalo u socijalističkoj Jugoslaviji do njezina tragičnog kraja. Davor Kovačić nudi nam pitki i uzbudljivi sadržaj sportsko-političkih događaja iz vizure važnosti nogometa i svega onoga na stadionu i oko njega što je tvorilo našu suvremenu povijest.

----------------------------

Nogometni klubovi počeli su s redovitim radom odmah nakon uspostave NDH u travnju 1941. Tako je Građanski 20. travnja 1941. odigrao utakmicu s reprezentacijom njemačke vojske i pobijedio 9-2. HAŠK je u isto vrijeme počeo s treninzima seniorske i juniorske momčadi u Maksimiru. Referent tog kluba pozvao je sve igrače prve momčadi da dođu “bezisprično na igralište pod prijetnjom posljedica”. U NDH kao satelitskoj državi Trećeg Reicha provodile su se represivne mjere prema svim nepoćudnim osobama koje su ugrožavale sigurnost i opstanak ustaške države.

Srbin Svetozar Đanić uhićen je 1941. godine prilikom povratka s utakmice reprezentacije NDH u Beču te je sutradan strijeljan

 

Uslijed teških političkih i nacionalnih sukoba i u nogometu su se događale situacije koje su i tragično završavale. Tako je prilikom povratka s utakmice reprezentacije NDH s Njemačkom u Beču 15. lipnja 1941. od strane ustaških vlasti zbog suradnje s komunistima uhićen nogometaš Svetozar Đanić, podrijetlom pravoslavac iz Vojvodine, te je strijeljan na zagrebačkoj Dotrščini nakon tri dana.

Brojna uhićenja

Tajnik Građanskog Jakopić, koji je bio i izbornik hrvatske nogometne reprezentacije za vrijeme Banovine Hrvatske, nakon dolaska ustaša na vlast uhićen je i interniran u logor Stara Gradiška. Može se samo pretpostaviti da je razlog Jakopićeva uhićenja ležao u činjenici da su u Građanskom utjecaj imali Židovi od kojih su neki bili i predsjednici kluba i s kojim je Jakopić bio u dobrim odnosima. Osim toga Jakopić je bio i pristaša HSS-a i blizak sa istaknutim članom te stranke Josipom Torbarom, koji je bio predsjednik Građanskoga između dva svjetska rata. Prema nekim izvorima, Jakopić je imao i kontakte s britanskom obavještajnom službom. U starogradiškom logoru Jakopić je bio do 7. prosinca 1942., kad je odveden u Zagreb te je 16. prosinca pušten na slobodu. Jakopić je završio u emigraciji i otišao u Zürich, gdje je ubrzo, 1946., i umro. Predsjednik Građanskoga u dva navrata, u razdoblju 1921.-23. te 1933.-35, bio je Željko Viktor Berger židovskog podrijetla, koji se u molbi za puštanje sina iz ustaških logora pozvao na svoje sportske zasluge ističući kako je “bio onaj koji je poveo slavni Građanski na čuvenu turneju u Španjolsku i tako u svijetu propagirao hrvatsko ime, jer Građanski nije nikada drugačije nastupao”. Nove vlasti su Bergeru oduzele tvornicu, ali je do ožujka 1942. radio u njoj, jer bez njega ne bi mogla proizvoditi.

Brojnim zagrebačkim židovskim obiteljima u bijegu iz zemlje pomagao je i proslavljeni zagrebački nogometaš Ico Hitrec, koji je zajedno sa Žarkom Dolinarom, tada istaknutim stolnotenisačem, organizirao cijelu mrežu za izradu vješto krivotvorenih propusnica za svoje prijatelje Židove, koji su tako našli spas u Italiji i drugim zemljama.

Neosporna je činjenica da su vlasti NDH provodile represivne mjere prema “nepoćudnim” pripadnicima NDH kao što su Židovi, Srbi i članovi i simpatizeri komunističke partije te su ih odvodili u zatvore i koncentracijske logore gdje su ih mučili i ubijali.

U ratnim uvjetima pojedini nogometaši bili su na ratištima, tako je nogometaš Marko Rajković, član Građanskoga koji je 1936. senzacionalno pobijedio Liverpool u Zagrebu, poginuo kao vojnik NDH na ratištu u Ukrajini. Pripadnici oružanih snaga NDH bili su primjerice vratar Concordije Zvonimir Monsider i vratar HAŠK-a i Građanskoga Franjo Šoštarić.

I Bobek pomagao

Međutim, bilo je i nogometaša koji su, zahvaljujući vezama i poznanstvima koje su stekli igrajući nogomet, uspjeli izbjeći odlazak na ratište. Tako je Stjepan Bobek poslije uspostave NDH poslan u bečki klub Admira Wacker kako ne bi bio mobiliziran. Kada se vratio, zaigrao je za klub Ličanin čiji mu je predsjednik Majcenić rekao da će se boriti za domovinu igrajući nogomet.

Bobek je kao igrač Ličanina poslije utakmica i treninga odlazio u ustaški zatvor na Savskoj cesti, u daktiloskopiju gdje je uzimao otiske prstiju i prema vlastitoj izjavi pomogao ljudima koliko je mogao, skrivajući i doturajući poštu i poklone.

Bobek navodi da su mu u krojačnici skrojili “pumpn” hlače da u nogavicama lakše unosi ono što su im donosile obitelji zatočenih ljudi. Kasnije, kad je postao igrač Građanskoga, predsjednik S. Prevendar mu je sredio da bude (fiktivno) pripadnik domobranskog posadnog zdruga i imao je propusnicu za nesmetano kretanje i treniranje.

BORBA ZA IME Tito je bio za Građanski

 

Prema iskazu Bogdana Cuvaja, visokog dužnosnika u hrvatskom nogometu, koji je obavljao visoke dužnosti u nogometu i u Kraljevini Jugoslaviji i za vrijeme NDH, 1950-ih je tadašnji predsjednik NSJ Rato Dugonjić pozvao u Beograd predstavnike zagrebačkih klubova i obavijestio ih da je moguća obnova starih imena zagrebačkih nogometnih klubova i istaknuo: “Da, vi možete ponovo umjesto Dinama, Metalca uzeti imena HAŠK-a ili Concordije. Mi nećemo imati ništa protiv (...) Ali, jedno, više ne smijete i ne možete vratiti ime Građanskog.” Prema riječima Cuvaja, predstavnici zagrebačkih klubova su tada zaključili: “Ak nemre Građanski, onda ne bumo vraćali ni HAŠK ni Concordiju ni druge...” Naime, jedan od dioničara Građanskoga bio je u vrijeme NDH Maks Luburić. No, prema nekim dokumentima, “tada se među navijačima zagrebačkog kluba pričalo da je maršal Tito u jednom razgovoru kazao da se pogriješilo kad se poslije završetka Drugog svjetskog rata nije ponovo oformio Građanski, nego je osnovan Dinamo”.

 


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr

Izdvajamo