ZAGREB - Hrvatski nogomet je jučer pokušao oprati mrlju s vlastitog lica. Sa zakašnjenjem je organizirana proslava 20. godišnjice prve utakmice hrvatske reprezentacije protiv SAD-a, no, sve je prošlo bez medijske pompe i dužnog poštovanja prema hrabrim nogometašima, koji su prvi obukli hrvatski dres. Iako kažu da nikad nije kasno, HNS je i ovom gestom potvrdio da im je važnija “bitka za fotelje i pozicije” nego spasiti tradiciju od zaborava.
“Proslava” 20. godišnjice prve utakmice hrvatske reprezentacije u sklopu kvalifikacijske utakmice s Maltom, zvuči - podcjenjivački. Zaslužila je ta utakmica nešto bolji tretman od nogometno anonimne Malte, zaslužila je daske Hrvatskog narodnog kazališta, na kojima će stoti rođendan iduće godine slaviti Dinamo, kao “prvorođeni sin” Građanskog.
Nogometne veličine poput Marka Mlinarića, Zorana Vulića i Zlatka Kranjčara, zatim i članova “vatrene” generacije ( Ladić, Asanović), te Vlade Kasala, koji je zbog bijega na tu utakmicu kažnjen sa 25.000 DEM, zaslužili su nešto više od plakete. A trebalo bi zapljeskati i Albancu Kujtimu Shali i Slovencu Gregi Židanu, koji su zamaskirali tu utakmicu, jer je tadašnji generalni sekretar FSJ Ante Pavlović Fifi hrvatsku reprezentaciju prijavio kao “selekciju Yu lige”. Iako je na plakatima u Zagrebu pisalo “međudržavna utakmica”, zbog čega su beogradska politika i nogomet dobili “ospice”.
Na zakašnjelu proslavu nije došao Darko Dražić, zbog trenerskih obveza u Iranu. Među nama više nema ni prvog izbornika Dražana Jerkovića.
U siromašnom dekoru, izostanak Dražića još više je snizio tonalitet jedne proslave, na koju bi HNS trebao biti ponosan i prema njoj se odnositi s neusporedivo većim poštovanjem. Ovako će utakmica biti zapisana samo u sjećanju sudionika, nekoliko povjesničara i novinara, a publika će se sjećati samo golova u malteškoj mreži. Na žalost, ljude je ovdje najmanje briga za tradiciju, sve manje i za ne tako daleku povijest. Preplavio nas je egoizam...
Cico: Osjećali smo zanos i nagovještaj državnosti
Cico je tada bio Zizo, ‘rapidler’ na posudbi u obližnjem St. Pöltenu. Povijesni prvi kapetan hrvatske nogometne reprezentacije pokrenute nakon demokratskih promjena 1990.
- Sjećam se veličanstvenog ozračja u Maksimiru, zanosa ljudi, nagovještaj povijesnih događaja za Hrvatsku koji su uslijedili. Svi smo tada osjećali da sudjelujemo u posebnom događaju za našu mladu državu koju smo prethodnih desetljeća potajno željeli i sanjali. Ja sam tada završavao karijeru i nisam mogao igrački sudjelovati u kasnijim službenim natjecateljskim nastupima naše vrste, ali sam bio počašćen što sam dobio odgovornost biti njenim izbornikom. Bih li bio opet? U trenerskom pozivu nikad ne reci nikad...
Tko su bili tadašnji reprezentativci, a gdje su danas?
Dražen Ladić
- tadašnji čuvar mreže Dinama u međuvremenu je postao rekorder ‘plavih’ sa 802 nastupa, brončani reprezentativac 1998, a od 2006. je izbornik mlade (do 21) reprezentacije.
Tonči Gabrić
- tog 17. listopada 1990. čuvao je vrata Rijeke i bio njen jedini reprezentativac, potom dugogodišnja rezerva Ladiću, kasnije trener, od ove godine trener vratara Hajduka.
Zoran Vulić
- demokratske promjene dočekao kao branič Mallorce, posljednji od tri nastupa za reprezentaciju imao protiv Ukrajine 1993., kasnije trener, od ove jeseni opet u Istri 1961.
Vlado Kasalo
- te povijesne jeseni pobjegao s treninga Nürnberga u Zagreb, drugi i posljednji nastup u prosincu u Rijeci s Rumunjskom; posljednjih godina trener u omladinskoj školi Dinama.
Saša Peršon
- tog ljeta preselio je s Kantride u Maksimir, nastupio još protiv Rumunjske 1990. i Ukrajine 1993; danas je trener u omladinskoj školi Pomorca iz Kostrene.
Drago Čelić
- nekadašnja Hajdukova pluća, na povijesni sraz omaleni je vezist doletio iz Berlina kao član Herthe; danas je trener mladih naraštaja u četvrtoligašu Kamenu iz Ivanbegovine.
Marko Mlinarić
- tadašnji vezist Cannesa, gdje je bio mentor Zinedineu Zidaneu, vratio se u hrvatski nogomet i svoj Maksimir preko Segeste; danas je trener u omladinskoj školi Dinama.
Aljoša Asanović
- doletio je u Zagreb iz Metza, svoje prve od osam inozemnih destinacija, proslavio se kao vatreni lakat brončanih iz 1998.; od 2004. Bilićev pomoćnik u mladoj, a od 2006. i A-vrsti.
Mladen Mladenović
- nekadašnja riječka haubica tu je jesen brojio drugu sezonu u Dinamu, a bio je reprezentativac do Eura 1996.; kasnije sudac i trener, a danas građevinski i turistički poduzetnik.
Ivan Cvjetković
- strijelac drugog pogotka za Hrvatsku tada je bio član belgijskog Sint-Truidena; nakon karijere posvetio se menadžerstvu, uspješni je zastupnik nogometaša s Fifinom licencom.
Kujtim Shala
- Kosovar pozvan iz političkih razloga, 1988. je Prištinu zamijenio Dinamom i igrao u napadu sa Šukerom, danas je polaznik trenerske akademije u Njemačkoj.
Gregor Židan
- Slovenac koji je zabio zadnji gol za Dinamo u zadnjem derbiju s Crvenom zvezdom (3-2), također politički reprezentativac, danas voditelj nogometne škole ljubljanske Olimpije.
odsutni
Zlatko Kranjčar
- današnji izbornik Crne Gore tada je dojurio u Maksimir kao Rapidov napadač na posudbi u Sankt Pöltenu. Bio je hrvatski izbornik od 2004. do 2006, zapamćen i po 1-1 na Malti.
Darko Dražić
- radi kao trener iranskog drugoligaša Damash Iraniana, a tada je bio nezamjenjivi lijevi branič splitskih ‘bijelih’, kasnije igrao za Fortunu Düsseldorf, Šibenik i R-W Oberhausen.
Antunović pod uzbunom vodio prvu utakmicu
Hrvatski su vaterpolisti prvu utakmicu odigrali protiv kombinirane momčadi naših igrača koji su igrali u stranim klubovima. Iako nije riječ o klasičnoj međudržavnoj utakmici, HVS je vodi kao prvu službenu utakmicu. Hrvatsku je vodio Duško Antunović: “Pamtim tu utakmicu, igrana je 28. prosinca 1991. na bazenu uz Savu sa zamračenjem i uzbunom koja je proglašena tijekom utakmice. Poseban doživljaj”. ‘Strance’ je vodio Ozren Bonačić.
Nakon toga je u Hamu u siječnju 1992. odigrana prva ‘prava’ utakmica - protiv Njemačke. U skladu s tadašnjim vremenima: ‘Danke Deutschland’. (prž)
Premijera protiv Japana 1991. u Kutiji šibica
Hrvatska muška rukometna reprezentacija prvu je službenu utakmicu nakon osamostaljenja odigrala 14. siječnja 1991. protiv Japana, a rezultat je bio 23-23. Igralo se u zagrebačkoj Kutiji šibica, momčad su vodili izbornik Josip Ćos Milković i njegov tadašnji pomoćnik Lino Červar. U momčadi su igrali Stojanović, Šola, Peribonio, Puc, Ćavar, Obrvan, Kljaić, Gudelj, Tomljanović, Zovko, Obran, Farkaš, Ipša i Glavinić. Djevojke su 18. lipnja na istom mjestu igrale svoju prvu utakmicu - kao i nogometaši - protiv SAD-a (26-24). (prž)
Sve je počelo protiv Slovenije 1992.
Hrvatski košarkaši su prvu međudržavnu utakmicu odigrali 20. svibnja 1992. u Slovenskim Konjicama protiv reprezentacije Slovenije. Obje su države te godine bile primljene u Fibino članstvo. Reprezentaciju je vodio Petar Skansi, a igrali su: Dražen Petrović, Toni Kukoč, Dino Rađa, Stojko Vranković, Arijan Komazec, Velimir Perasović, Danko Cvjetičanin, Franjo Arapović, Žan Tabak, Vladan Alanović, Aramis Naglić, Alan Gregov. Hrvatska je pobijedila Sloveniju sa 93-74.
Mjesec dana prije Hrvatska je igrala prijateljsku utakmicu protiv reprezentacije Katalonije (118-82), a prvu službenu utakmicu odigrala je u 22. lipnja 1992. na olimpijskim kvalifikacijama u Zaragozi protiv Čehoslovačke (84-68).(gg)