PRVI DO MODRIĆA

JE LI NAPOKON DOŠLO VRIJEME DA PRIZNAMO? 'On je drugi najbolji nogometaš u povijesti Hrvatske!'

Getty images

Dok smo svi mi tragali za mitovima te zbrajali i oduzimali sve pluseve i minuse Luke Modrića, jednostavno smo zaboravili na dečka koji je oduvijek ovdje, među nama. I koji se u međuvremenu, dok su se svi svojski trudili uspoređivati i mjeriti Lukinu karijeru s ostatkom ne samo Hrvatske nego i regije, tiho nametao kao jedan bez kojeg ne možemo

Koincidirala je, simbolično, zgoda s Wembleyja - nekoliko sati prije nazvao je urednik i krenuo u glavu:

- Hipotetski, ako je Luka Modrić najbolji nogometaš, pa možda i sportaš u povijesti Hrvatske, je li onda Ivan Rakitić drugi?

Nekoliko sati kasnije, u sudaru Tottenhama i Barcelone, Ivan Rakitić je sjajnu partiju okrunio ljepotanom nad ljepotanima, jednim od najefektnijih golova karijere.

I, zaista, možemo li tog tihog i samozatajnog generala, kojeg, očito, uzimamo previše zdravo za gotovo, staviti u tezu drugog najboljeg igrača Hrvatske, možda i u povijesti?

Gacanje kroz priče o Najboljima nikad nije lako. Naime, u presumpciji činjenice da sport evoluira i da je teško, pa i nemoguće uspoređivati ere, gotovo groteskno zvuče debate koje eventualno mogu poslužiti kao dobra tema uz kavu u kvartovskom kafiću, ali gotovo pa zlobno bilo bi iz nekog konstruktivnog dijaloga o najboljim hrvatskim igračima svih vremena izbaciti Ivana Rakitića.

 

U tome dvojbe nema

Igrački, Ivan Rakitić već najmanje šest godina igra nogomet na najvišem nivou. Otkad je odlučio prelomiti i napustiti narodnu dolce vitu Gelsenkirchena Sevillom, gdje nikog nije poznavao i gdje je otišao prihvaćajući financijsku slabiju ponudu od onih koje su mu se nudile u Njemačkoj, Ivan Rakitić odlučio je talent pretočiti u igračko djelo svoje karijere.

Odlučio je mladenačke hirove ostaviti u lokalnim njemačkim diskotekama, a napredak tesati u Andaluziji, gdje nikoga nije znao. Ta se odluka s vremenskom distancom doima kao odluka njegova života. Jer, osim što je tamo upoznao ljubav svog života, Rakitić je u Sevilli počeo stvarati obrise svojeg današnjeg nogometnog ja. Bila je to odluka koja je obilježila njegov život, ali i dokaz da neće ostati jedan od izgubljenih nogometnih sinova, koji su igrali “samo za raju, zanemarujući taktiku”...

Od tada pa nadalje, Ivan Rakitić sustavno je stasao i nadograđivao samoga sebe. Uskoro je, eto, postao i kapetan, pa i pobjednik Europske lige, što mu je, u konačnici, donijelo i transfer u Barcelonu. U kojoj, kao da svi zaboravljaju, Raketa već petu sezonu predstavlja ključni kotačić te moćne momčadi. I koji je odlaskom Xavija i Inieste postao bitniji nego ikad.

- Ivan je kamen temeljac naše momčadi i namjeravam ga imati u svojoj momčadi. Njegove brojke govore dovoljno o njegovoj kvaliteti i svi znamo koliko je važan za igru naše momčadi. Svjestan sam da postoje i drugi igrači koji bi ga možda mogli zamijeniti, ali on je nezamjenjiv i iskreno se nadam da će ostati s nama - rekao je nekidan i njegov trener Ernesto Valverde.

- Ne izdvajam pojedinačno igrače, jer svi su odlični, no naravno da je Ivan naša velika snaga. Uostalom, tvorio je najbolji tandem veznjaka ovog Svjetskog prvenstva - ustvrdio je i Zlatko Dalić

- Ne znam kako vi u Hrvatskoj gledate na njega, ali ovdje, u Barceloni, Ivan je jedan od najdražih i najvažnijih igrača, odmah do Messija, Suareza, Busquetsa ili Piquea - završio je diskusiju naš kolega Adria iz španjolskog medija bliskog Barceloni, El Munda Deportiva.

Elem, Ivan Rakitić u karijeri je osvojio 14 velikih trofeja, jedini je igrač koji je s dva kluba u dvije godine vezao i Europsku ligu i Ligu prvaka, čovjek je koji je za Barcelonu dosad odigrao 224 utakmice, pritom upisavši 31 pogodak i 29 asistencija. S Hrvatskom je, eto, postao viceprvak svijeta, igrajući ponosno 100 puta, uz 15 golova i 16 asistencija. Bio je najbolji igrač finala El-ja, zabio je u finalu LP-a, dva je puta bio u momčadi sezone La lige, jednom u momčadi sezone Europske lige te Lige prvaka, a 2015. se ovjenčao titulom najboljeg nogometaša i sportaša Hrvatske.

Brojke, dakle, stoje iza njegova imena. No, živeći u sjeni Inieste, a i Luke Modrića, dojam je da Ivan Rakitić nikada do kraja nije zasjao u mjeri u kojoj je trebao. Igrajući najbolji nogomet karijere, dugo se tražio i u taktičkim lutanjima naših izbornika, poglavito Ante Čačića, koji ga nije uspio uglazbiti u reprezentativni forte, čime je Raketa dugo, predugo postajao igrač bez kojeg se može. Što je i utjecalo na njegovu odluku da bi možda bilo najbolje otići i posvetiti se klupskoj karijeri. Sve do dolaska Zlatka Dalića, koji je - napokon! - uspio uglazbiti simfonijski orkestar u kojem će i on i Luka postati jednako važni. I štovani.

Govorili su, eto, da nije brz, da nije snažan, da nema svoju poziciju, da nije srednji vezni, da treba mijenjati sustav da ga se iskoristi kao “desetku”, da igra u leru, da statistički ni formacijski, jednostavno, nije taj.

 

Bila je to velika zabluda

I Bilić ga je (pre)često stavljao na krilo, Kovač mu je namijenio ulogu zadnjeg veznog, Čačić ga je stavljao naprijed... A onda je Dalić “izmislio”, a zapravo napravio jedino logično, koristeći sve ono što Rakitić jest. Nešto što je Hrvatskoj, konačno, donijelo to srebro...

U 30. godini postao je dominantan ne samo u klubovima nego i u reprezentaciji. I napokon je dočekao satisfakciju koja ga je izjedala, jer Raketa je sam sa sobom, ponajviše, prolazio skepse svojega reprezentativnog učinka. I takav, ostvaren i učinkovit, sretan a iskorišten, došao je (napokon!) u situaciju da ga postavimo kao tezu.

Ne i zaključak. Jer, nema dvojbe, u priči o tim Najboljima, svi imaju svoje favorite i svoje argumente. Je li nakon neprijepornog “don Luke” najbolji Davor Šuker, Zlatna kopačka i strijelac par excellance, koji je do Luke bio neosporna personifikacija “vatrenih”. Ili, pak, karizmatična snaga Zvone Bobana, koji je stvorio mit “kapetana”.

Ili, možda, previše neshvaćeni igrački i napadački genij Marija Mandžukića, “đilkoša” koji traje i ne predaje se. Ili, ha, boemštine Roberta Prosinečkog, koja se miješala s nevjerojatnim igračkim genijem. Pa možda čak i neumornog Darija Srne. Ili, ipak, netko iz starije bande, poput Vladimira Beare, Bajde Vukasa, Štefa Bobeka, Ice Hitreca, Dražana Jerkovića, čudesnog strijelca Joška Skoblara...

 

Konkurencija je velika

No, ako sjednemo, duboko uzdahnemo i realno sagledamo, teza apsolutno stoji: zaista, zašto tim velikanima ne priključiti Ivana Rakitića? Čime on ne pripada među tu skupinu dobrih nogometnih ljudi koji su nas oduševljavali desetljećima. Igračinama kojima se divimo. I koje smo guštali gledati. Ne, za to nema prepreke. Ivan Rakitić nije tip koji pati od glađenja ega, nije čovjek koji će gunđati jer ga nitko ne spominje u hrvatskom panteonu Najvećih, nije, jednostavno, lik koji će spustiti slušalicu ako mu ne povlađuješ.

Štoviše, otkad se zahvalio Švicarskoj i dao cijelog sebe Hrvatskoj, Rakitiću je bilo bitno isključivo da je tu. I da može pomoći. A dok smo svi mi tragali za mitovima te zbrajali i oduzimali sve pluseve i minuse Luke Modrića, jednostavno smo zaboravili na dečka koji je oduvijek ovdje, među nama. I koji se, u međuvremenu, dok su se svi svojski trudili uspoređivati i mjeriti karijere Luke s ostatkom ne samo Hrvatske nego i regije, tiho nametao kao jedan bez kojeg, zapravo, ne možemo. Ne samo mi nego ni Sevilla, koja je proslavila i Šukera, ali i Barcelona, jedan od najvećih klubova svijeta.

Jesmo li svi mi, zaista, obnevidjeli tražeći, ne vidjevši onoga koji je cijelo vrijeme tu? Ne znam, ali čini se tako. Jer čovjeka koji je viceprvak svijeta, koji je osvojio i Ligu prvaka i Europsku ligu, koji se okrunio naslovom španjolskog i Svjetskog klupskog prvenstva, kao i viceprvaka svijeta, a kojega ujedno obožavaju i Luka Modrić i Leo Messi, možda smo sve ove godine nepravedno zaobilazili. Što nije fer. Je li odmah iza nedodirljivog Luke, neka ostane tema kad nakon Vakuline prognoze ne znate o čemu razgovarati, ali da definitivno pripada među Najveće, u to ne smijemo sumnjati.

Ivan Rakitić kao drugi Najbolji igrač Hrvatske (sportaš je možda nategnuto, možda ponavljam), nije upitan, nego definitivno zaslužena i opravdana postavka koju se mora uzeti u obzir. Ne kao svađa, nego kao činjenica. Ako i dalje sumnjate, prođite statistiku, ali i gledajte utakmice. One ionako govore same za sebe.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo