Na parketu stara "banda", predvođena onim zbog kojeg su svi i došli - Slavkom Ištvanićem. Zvone Boban, Mario Stanić, Dario Šimić, Tomo Šokota, Silvio Marić, Kujtim Shala, Vjeko Škrinjar... Pored njih, pak, Zlatko Dalić, Joško Jeličić, Mate Baturina. U loži i HNS-ov Marijan Kustić. A na tribinama sve "plavo", bez fejka, kako bi rekao Zvone.
Znate koga jedino nije bilo preksinoć u Ciboni, na toj svetkovini prave, zaboravljene dinamovštine? Dinama.
Igračima i stručnom stožeru "preporučeno" je da zaobiđu Trg Dražena Petrovića, a čak i oni koji su po protokolu trebali doći kao klupski poslanici, dakle Marko Mlinarić i Goran Jurić, u posljednji su se čas ispričali. Slučajno? Nije ni važno... Oni su najmanje krivi.
Važno je da je Uprava kluba u svojem sljepilu sama sebi opet zabila autogol. Kao i za svaku akciju udruge Dinamo to smo mi. Ali za razliku od drugih akcija koje su udruženi "blubači" pokrenuli, a klub se oglušio, ova je bila potpuno drugačija. U ovoj nije bilo strana. Ova je imala humanitarnu notu. Za dijete. I legendu kluba. Za bogatu povijest. Za sjećanje. Za emociju. Za Dinamo, kvragu...
- Evo, sad dok ti pričam, trnci mi prolaze tijelom. Kada je spiker pročitao moje ime, a onaj me plavi zbor pozdravio, bio je osjećaj koji sam skoro pa zaboravio. I sad su me dečki podsjetili koliko je dobar. Ovo je bio Dinamo, čovječe, je l' tak Cupi - sa srcem u očima pričao mi je Andrej Panadić na "afteru".
Isti bi osjećaj proživjeli i Bjelica te njegovi igrači, samo da im je netko dopustio doći. Da se još više prožmu s onima koji ovaj klub vole najviše, da kroz sve legende shvate u kakvom klubu igraju. Da, konačno, daju svoj obol u akciji koja želi i mora postati tradicionalna... Akcija dinamovaca za dinamovce.
Da živimo u normalnom gradu, i da je Dinamo normalan klub, što zbog svega što se događalo posljednjih desetak godina ne može biti, Cibona bi pucala po šavovima. Ovako, na utakmicu svih utakmica stiglo je nekih dvije tisuće navijača. Barem tisuću premalo. No to je odraz devastacije modroga duha koji se događa predugo.
Ipak, ovi koji su došli, na kraju su dvoranu napustili u uzvišenom stanju. Čujemo da je druženje trajalo do sitnih sati, uz anegdotalna sjećanja ikona kluba. Uz Dinamo. Uz klub koji je odlučio da neće doći i biti dio priče koju su prepoznali svi. OK, gotovo svi. Ali na kraju to ide na njihovu dušu. Žalosno je samo što su to učinili ispred kluba, koji bi pješačio do Cibone da je mogao. No netko je u ime Dinama odlučio da neće doći. Što je, budimo blagi, kolosalna glupost.