Hrvatska je bila apsolutno bolja momčad u finalu i nije zaslužila poraz, ali to je nogomet. Nažalost, pobjeda ne ide uvijek na stranu onoga tko igra bolji nogomet, a Hrvatska je prikazala fenomenalnu igru u završnoj utakmici mundijala.
Više od 60 minuta hrvatski su reprezentativci demonstrirali svemirski nogomet, pokazali da su vrhunska momčad, da znaju sve o nogometu, ali jednostavno nije bilo sreće. Ni neke odluke nisu bile pravične. U prvom redu, nije bilo prekršaja iz kojeg je izveden slobodan udarac, nakon kojeg je pao prvi gol. Točnije, bio je to autogol koji se uvijek može dogoditi. Na sreću, to ih nije pokolebalo i uslijedilo je očekivano izjednačenje. Odlična akcija i još jednom fenomenalni udarac Perišića. Moram priznati da meni osobno ni penal nije baš “sjeo”, ali sudac je tako odlučio i to je donijelo novi šok, nakon kojeg se bilo još teže vratiti protiv ovako čvrste ekipe.
U drugoj polovici drugog poluvremena nedostajalo je malo snage, malo koncentracije, ali bez obzira na sve, konačnih 4-2 nimalo ne odražava stvarno stanje stvari na terenu. Francuska je vrhunska ekipa koja ima iznimne igrače, ima iznimnog stratega na klupi koji zna izvući iz igrača točno ono što želi, ali njihova igra nije ono što oduševljava. Njihovo čuvanje gola i traženje prigoda kroz kontre i polukontre vrlo je učinkovit način igre, ali nije nimalo lijep. Na drugoj strani Hrvatska je prikazala nogomet koji svi želimo gledati na terenima. Nogomet koji ide uz imena kao što su Modrić, Rakitić, Brozović, Mandžukić i Perišić.
Sigurno da su igrači željeli napraviti još taj jedan korak i da su možda tužni što nisu uspjeli, osobito zato što su bili bolji, ali hrvatska reprezentacija zaslužuje divljenje za sve ono što je napravila na ovom Svjetskom prvenstvu.