Luka, reci kao nekad Robi: Večeras igram ja, sam ću ih pobijediti!

U sjeni svađe Dinama i Hajduka, pokvarenim “parobrodom” hrvatska nogometna reprezentacija otputovala je u kvalifikacijski finiš za plasman na Europsko prvenstvo. Koncentrirani na svoju tjednu plaću, razočarani ili sretni što su našli novi klub, zaputila se deseta momčad svijeta obaviti formalnost na Malti, ali meč protiv Izraela četiri dana kasnije bit će sve samo ne šetnja do tri boda. Malo kome, od onih kojima je u Hrvatskoj još stalo do nogometa, sviđa se atmosfera oko nacionalne momčadi, kojoj je dobro ozračje potrebnije nego ikad.

Hrvatska je opet rascijepljena na dvije polutke, na sjever koji likuje zbog Dinamovog plasmana u Ligu prvaka i bespomoćni jug, koji utjehu traži jedino u pobjedi nad Dinamom 10. rujna. Kao i uvijek, uoči derbija diže se velika prašina, Hajduk u pravilu na tim utakmicama pobjeđuje i - gubi prvenstva.

Slaven Bilić je u jesenske kvalifikacije krenuo s trojicom ozlijeđenih igrača ( Olić, Rakitić, Kranjčar), nespremnim Šimunićem, Pletikosom koji još nije u top formi i, što je najvažnije, s Modrićem, kojemu je ispred nosa pobjegao Chelsea i 150.000 funti tjedne plaće, kojemu je u glavi “štrajk”, jer ga je netko uvjerio da je to jedina prava metoda da bi se oslobodio ugovora s Tottenhamom, koji ga je platio “bijednih” 21,000.000 eura i gdje mu svakog petka na konto legne “tričavih” 75.000 funti.

Iako mi nije jasno zašto je Daniel Levy odbio 44,000.000 eura, jer od Modrića će imati malo koristi. Ali, veliku štetu mogao bi imati i Slaven Bilić, kojemu je Modrić alfa i omega, ali njegova glava sigurno neće biti ni u Malti, ni na zagrebačkoj utakmici s Izraelom, a teško će se od šoka oporaviti i do ključne utakmice s Grčkom u Ateni.

I Šimunićeva odluka da ode u Dinamo udarac je maljem Bilićevim naporima da izvuče kvalifikacije iz gliba. Iako je Joe Šimunić još 2002. godine na SP-u u Japanu objavio da će posljednje godine u karijeri igrati za Dinamo ili Hajduk, za Dalmaciju je njegova odluka šokantna, izdajnička i moralno upitna. Iako je Joe Šimunić već godinu dana u “rezalištu”, on je jedan od najvažnijih igrača za atmosferu, no tko zna kako će i njegova osjetljiva narav podnijeti ove “brazgotine”. Ma koliko Slaven Bilić trubio da mu sve to “ne remeti” atmosferu, ona je definitivno - na dnu!

Nevjerojatno, ali istinito kako je ova generacija reprezentativaca brzo potrošena, i fizički i mentalno. Vjerojatno je kriv ogromni novac kojim su obasuti, teške lige u kojima se svakog vikenda tuku s moćnim gladijatorima, a igranje u reprezentaciji im dođe kao “odlazak na kavu”. Vjerojatno je u pitanju karakter. Ako je tako, vrijeme je za ozbiljan remont. Ne igrača, već duha i atmosfere oko nacionalne momčadi.

Ipak, jedna stvar nameće se kao logična. Ako Luku Modrića traži Chelsea, a “koketirao” je i s Manchester Unitedom, ako vrijedi 44,000.000 eura, ako ga je Roman Abramovič za sedmodnevno “krampanje” spreman platiti 150.000 funti, zašto bi nogometna hrvatska trebala uopće brinuti.

Luka Modrić dovoljno je velik igrač da bi pobijedio Maltu, Izrael, Latviju i Grčku. Kao što su Stjepan Lamza i Robert Prosinečki znali reći - večeras igram ja, sam ću ih pobijediti - tako bi odgovornost trebao preuzeti i Luka. Ako se ne varam, zadnju presudnu loptu na Ciboninim utakmicama nisu pucali ni Knego, ni Čutura ni Nakić, već - Dražen Petrović.

Luka, budi Dražen, ili ću ipak posumnjati u onih 44,000.000 i u mnoge svoje tekstove, u kojima sam se divio tvojemu talentu...