Posljednji sam put na Piazzi Duomo bio onoga ljeta 2000. godine kada su BBB-i odlučili pokazati svijetu dijelić huliganske reputacije. Tada je glavni trg u Milanu izgledao poput bojnog polja. Prosvjed zbog skupe kave završio je okršajem s karabinijerima kojima ni u peti nije bilo upitati imam li ikakve veze s tučnjavom.
Palica je radila zrakom bez pitanja, tuklo se sve što ima plavo na sebi, a zaključak "nisam ništa napravio, zašto bih bježao" pokazao se vrhunskom naivom koja mi je, eto, "omogućila" da vidim milansku zatvorsku ćeliju iznutra. No, nisam bio jedini, "pola Kozjaka" je tada umjesto na San Siru završilo u zatvoru. Bilanca: 50-ak uhićenih i osam procesuiranih.
Piazza Duomo 16 godina kasnije priča neku drugu priču - svjedočim emociji kakvu samo nogomet može stvoriti.
Nepatvorenu, istinsku emociju navijača Atletica i Reala. I nas, slučajnih namjernika i ljubomornih likova koji nešto slično mogu doživjeti samo kada se zapute preko Bregane.
Doživljaj nije pokvario ni pogled na mobitel i vijest s portala da smo zbog "Za dom spremni" ponovno u nemilosti Uefe. Dok gledam kako Europa uživa u najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu, mi smo zarobljeni negdje između ustaša i partizana. Na stadionima koji se grade dva desetljeća i izgledaju poput rugla, u HNL-u u kojem je najveći uspjeh kada sudac nije u prvom planu i kada si osuđen prodavati djecu da ostaneš iole konkurentan na tržištu.
S tom smo djecom i otišli put Milana. Mlada garda Dinama sudjelovala je na turniru "Nogomet za prijateljstvo" u organizaciji ruskoga Gazproma. Nekoliko dječaka koje su predvodili uspješni treneri i vrhunski pedagozi Miro Davidović i Željko Vrebac, pojačani dvjema djevojkama Emom Kobetić (12) i Larom Lucić (14) te mladim novinarom Nikom Bukovcem (12), bili su uvjerljivo najmlađi na turniru koji su u konkurenciji 32 nacije osvojili talenti slovenskog Maribora.
Upravo oni s kojima smo putovali u autobusu do Milana. I kojima su Zagrepčani bili najveća potpora s tribina. Pratili smo tri dana tu djecu i ponovno se uvjerili u tu čudesnu moć lopte. Vidjeli smo zagrljene Ukrajince i Ruse. Napaćenu djecu Sirije koja su otvorenih usta gledala finale s tribina San Sira te njihove vršnjake iz Crvene zvezde koji vuku mlade dinamovce za rukav u namjeri da zamijene značke s nacionalnim obilježjem Srbije i Hrvatske.
Dojmila nas se slika kada mladi Slovenci dolaze pred autobus i kada Dinamova djeca ustaju da im pljeskom odaju priznanje na osvajanju turnira. I to je poruka koju projekt "Nogomet za prijateljstvo" želi poslati u svijet.
Prijateljstvo, jednakost, pravednost, zdravlje, mir, prednost, pobjeda, tradicija i čast vrijednosti su koje su odaslane iz Milana. Valjda će se i na ovim našim meridijanima, u kojima prošlost ima primat pred sadašnjosti, konačno shvatiti da su to vrijednosti koje i mi želimo.