UTAKMICA S ATALANTOM U BERGAMU

NEULJEPŠANA, NEFRIZIRANA, INTEGRALNA NAVIJAČKA PRIČA Prvo pravo europsko gostovanje BBB-a ili dan kad su nas Talijani nazvali 'barbari iz Hrvatske'

privatni arhiv

Prije 29 godina Bad Blue Boysi otišli su na svoje prvo pravo europsko gostovanje - U Bergamo na utakmicu s Atalantom u rujnu 1990. Rezime gostovanja bio je sljedeći: u bolnici 14 navijača i osam policajaca, dugačak popis privedenih, 21 osuđen (pet Hrvata, 15 Talijana), uništeni kafići i trgovine, zaplijenjena tri raketna pištolja, tri lažna pištolja, dva prava, puno noževa, raznih palica, letvi

Ovo, za početak, nije lijepa priča. Ovo nije priča o divnom izletu u Lombardiju, nije ni panegirik huliganizmu, ali definitivno nije ni HHO-ovska “prevencija navijačkog nasilja”. Ni najmanje. Ovo je priča iz prve ruke, koja nalikuje na gonzo film. Bez moraliziranja, sodomiziranja ili hvalospjeva. Priča koja prikazuje dan koji u navijačkim krugovima ima status kulta. Prvo pravo europsko gostovanje Bad Blue Boysa. Neuljepšana, nefrizirana, integralna navijačka priča, kojoj nedostaju samo prava imena glavnih likova jer danas su oni uspješni, stariji ljudi, koji se, doduše, ne srame svoje povijesti, ali, konačno, kako je jednom rekao legendarni vođa blubača...

- Nekada, dečki dragi, znali smo se samo po nadimcima i iz kojeg si dijela grada. Mene su svi znali kao Dugog s Kozjaka, rijetko me tko znao po imenu i prezimenu.

Uglavnom...

Zagreb, rujan 1990. godine.

Dok društvo uživa u svojevrsnom postsocijalističkom deponiju, a s radija trešti Tajči i “Hajde da ludujemo”, i dok se duty free shopovi otvaraju na svakom koraku, u navijačkom svijetu, nekoliko mjeseci nakon Zvezde na Maksimiru, buja domovinski zanos, ali i želja da se paljenjem komunističke šapke pod novim, hrvatskim ruhom predstave svijetu.

Ujedno, riječ je o razdoblju u kojem su Boysi dosegnuli svoj vrhunac, no slabi rezultati kluba onemogućuju im proboj na europsku scenu gdje se u tom času valja ozbiljni navijački i hool pokret. Koincidiralo je, eto, da je Dinamo napokon zakoračio na euroscenu, četiri mjeseca nakon Zvezde u Maksimiru i nekoliko mjeseci nakon što je Hrvatska sa sebe strgnula naziv “socijalističke republike”. Dakle, u top-izdanju, na svoj način. Samo svoj.

Tekma sa Zvezdom

Nekoliko dana prije Dinamo je u ždrijebu Kupa Uefa za 1. kolo izvukao Atalantu iz Bergama. Boysi su blistali... Naime, desetak dana ranije TV ekrane zapljusnule su snimke nereda u Torinu, na utakmici s Juventusom, gdje su Atalantini, odnosno Brigate, napravili kaos na tribini, izazivajući nerede s policijom. Imaju, dakle, i snažnu hool scenu.

To je bio bonus.

- S obzirom na to da je nekoliko mjeseci prije bila ona povijesna tekma sa Zvezdom, nakon koje više ništa nije bilo isto, tako je i zanimanje za Bergamo bilo golemo jer je to za nas bila i naša promocija Talijanima, ali i ostatku svijeta - gleda u retrovizor Igor Vukelić koji je tada bio jedan od organizatora silnih buseva koji su se slijevali prema sjeveru Italije.

Darko Jelinek
 

- Ne sjećam se sto posto jesam li bus za ekipu iz Gajnica, Stenjevca i s Pešće organiziral sam ili je još koji frend bil uključen, uglavnom popuna je bila u roku od dan-dva, što je u ono vrijeme bez mobitela bilo izvanredno. Čini mi se da je cijena busa bila oko 100 kuna protuvrijednosti tadašnje valute. Kako se bližio dan polaska, tako je i atmosfera u kvartu i cijelom Zagrebu rasla, tiskale su se majice, pripremale dimne bombe i baklje...

- Nakon upisa u srednju školu ekipa koja je brijala na Dinamo i sjevernu tribinu odmah se skužila. Tako smo se moj novi školski frend i ja odlučili za prvo europsko gostovanje, na sjeveru Italije, u Bergamu. Danima smo se hrustili, našpanavali, kao i cijeli grad, jer je slijedilo prvo pravo europsko gostovanje za Bad Blue Boyse, kao i konačno mogući iskorak Dinama u Kupu Uefa - nadovezuje se i Ludi iz Utrina.

Prva je ekipa krenula kao izvidnica prethodni dan. Ostatak od 24 autobusa, plus privatni prijevoz, zaputio se tijekom noći. Prema Bergamu se prema procjenama slijevalo oko 1500 Boysa, što je bila jedna od najvećih invazija u inozemstvo od osnutka grupe.

- Mjesto polaska je bilo iza Esplanade, a koja agencija je bila, iskreno, ne sjećam se - opisuje Vukelić večer kada se Zagreb ispraznio.

- Gle, u nedjelju sam se vratio s Partizana, a u srijedu smo išli u Bergamo. U busu “crème de la crème” Zagreba: Keglić, Vrbani, nešto centar, nešto Novi Zagreb - uključuje se u spiku i Zrile.

Vožnja je, dakle, bila noćna. Dogovor je više-manje bio da se ne staje sve do granice. Potoci alkohola, pjesme i dim trave ostavljali su tragove. Na jednoj pumpi jedan od njih kotura golemi kolut ementalera pred razrogačenim očima Čeha, taman puštenih iza željezne zavjese... No, to je bio tek početak.

- U tom našem konvoju bilo je desetak buseva - prisjećaju se.

- U busu za nas klince kaos: pije se, puši trava, pljačkaju se putem benzinske pumpe, a vrhunac je kad je lik iz susjednog busa bos i bez pasoša prešao državne granice... - kaže Ludi.

Šverc do Italije

- A čuj, neki će se zgražati, ali to je bilo baš tak’: uzimalo se kaj se stiglo, pumpe smo ispraznili u potpunosti, a onda stajali u redovima da platimo, kaj ja znam, kaugume ili bombone. Ono, kao, da ne budemo sumnjivi (smijeh) - nadovezuje se Vukas.

Darko Jelinek
 

- Nama je tek bilo jeb...: dolazimo pred granicu s Italijom, jedan iz ekipe izjavi da nema putovnicu a drugi da ima, al nema samo prvu stranicu na kojoj je slika i ime, samo to mu fali. Kao, sakrit će se kod stražnjih vrata ispod siceva koji se mogu dići da se izađe. I tak, ovi skužili da je to ipak malo glupo pa su normalno sjeli. I uđe talijanski policajac, viče: ‘Passaporte, passaporte!’ Dođe do prvog od ove dvojice i ovaj mu veli: ‘Nemam’. Gleda policajac: ‘Passaporte!’ Ovaj opet: ‘Nemam’. Murjak se ne da. ‘Passaporte!!!’, grmi sad on. Ovaj odgovora: ‘Mamne’. Frajer je već izvan sebe: ‘Passaporteeeee!’ A ovaj za kraj: ‘Nemam, pizda ti materina’.

I njih dvojica van. Onda su otišli negdje okolo naokolo i prešli granicu po nekim njivama, došli natrag na cestu i stopirali. Stao im lik, kao otfurat će ih dio puta, ovi ga nažicali da ih otfura skroz do Bergama, da im je tamo ekipa, pa će mu dati vulo za benzin. I došli do Bergama, ovi evo samo malo da uđemo, ušli na tribinu i mahali mu s vrha - živo se sjeća Zrile.

Karabinijeri i pičvajz

Većinu autobusa policija je skupila na naplatnim kućicama i u koloni ih pratila do stadiona, no kako ih nisu ogradili, tako se golem broj već dobro nabrijanih Boysa raspršio po cijelom gradu. Bergamo je bio obojan plavim. Bilo je to za one koji su svjedočili cijeloj sceni nedoživljeno ludilo.

- Tada je počeo show od navijanja, razbijanja kafića, pa nakon par sati povratak do stadiona a uz put skretanje, jasno, u kafiće di su bili Atalantini navijači koji su nas četiri-pet, kaj smo se odvojili, častili pivom.

Za uvertiru. Jer, nekoliko sati prije početka utakmice kreće tarapana...

privatna arhiva
 

- I uletimo ti mi usred pičvajza, naši se naganjaju s karabinijerima, Bergamovi ulijeću sa strane. Mi izađemo i stanemo, vidimo 100 metara od nas njih 20 stoje jedan do drugoga i čekaju. Zaleti se nas 10-15 prema njima, a kad smo im došli bliže, ovi svi ko jedan, ko vojska, u rukama lanci, i počnu mahat lancima. Mi stali i vratili se u grupu. Bili smo nabrijani, al ne prenabrijani. Kaos se nastavlja i u jednom trenutku na nas par (ja, P. iz Vrbana, S. iz Martićeve) kreće frajer u civilu s pištoljem uperenim prema nama. Urliće nešto na talijanskom, valjda da stanemo, a mi 110 s preponama prešli za deset sekundi... - priča Zrile.

Slomljena puška

- Tada zapravo Atalantina nije bilo nigdje, iako smo u okolici stadiona viđali ekipu na Vespama kako nas okružuje i prati. Dva sata prije tekme kaos, da, u proboju prema navijačima Atalanta i odlična šora s karabinijerima. Baklje, kamenje, boce, lanci na sve strane. Situacija se nekako primiruje, a ja sam u metežu protivniku skinuo šal s vrata. Povješavši krpe (transparente) na ogradi, s još jednim frendom smo Atalantinima čopili njihovu krpu - Club Amici Atalanta Calcinate, koji smo nakon tekme prebacili do busa i u uzvratu je podigli. Na tekmi navijanje super, kao i naše bakljada - kaže Ludi.

Darko Jelinek
 

- Je, kad smo došli, bilo je kao na frontu: pucnjava, sirene, dim, strka, kružile su svakakve priče... Znam da se i danas priča kak smo murjacima slomili (barem) jednu pušku. Taj se kundak navodno bio našao na jednom stolu u kafiću, nakon što je policajcu ona istrgnuta iz ruku i bačena na pod gdje je pukla popola. Sve se to događalo u blizini mjesta gdje je i jedan BBB izgubio oko. U šori ispred kafića netko od rijetkih talijanskih tifoza s kojima su se zakačili potegnuo ga je lancem s leđa... Uglavnom, masovka sedamstotinjak Boysa s karabinijerima, koji su ih razdvajali od Brigata, koji su pokušavali probiti kordon da dođu do Boysa. Snimke dokazuju - opći kaos.

Nogom u vilicu

- Mi smo tada bili bebe - ubacuje “ptičju perspektivu” naš četvrti sugovornik, Ivo iz zapadnog dijela grada. - Nama je u biti, s obzirom na to da se radilo o najmasovnijem inozemnom gostovanju ikad, bilo ključno unijeti na stadion sve te baklje. To nije bilo lako budući da je tamošnja murja, za razliku od jugoslavenske, znala fore jer je organizirano navijanje u Italiji trajalo već deset godina. Dakle, pregledi su bili rigorozni, ali uspjeli smo unijeti hrpu toga.

No, imali su foru: kada si ušao, nisi mogao izaći jer su imali neka srednjovjekovna vrata koja se nisu dala otvoriti iznutra. I sad, popnemo se mi na tribinu, a dolje, ispod nas, vlada opća tarapana. I niš, kak nismo mogli izaći, krenuli smo odozgo bacati baklje po policiji, ali se ujedno i šorati s murjom koja je bila i na tribini. Sjećam se da me jedan lik u civilu promašio dok me pokušao pogoditi nogom. Da me pogodio, vilica bi mi se razletjela po stadionu.

Situacija se nakon dobrih sat, sat i nešto napokon primirila, a onda je drugi dio nastao tijekom drugog poluvremena kad su Boysi, kojih, ističu svjedoci, nikad nije bilo toliko, zasuli teren s gotovo stotinjak baklji. To je u potpunosti razjarilo domaće tifoze koji se nikako nisu uspjeli probiti do Boysa pa su krenuli u novi obračun s karabinijerima.

- Mi smo se tada primirili jer je cilj bio ostvaren. Znam da smo pun ku... sati nakon tekme još bili na stadionu, a u pozadini su se čuli pucnjevi, dopirao je zvuk krša i loma te miris suzavca. Oni su se mlatili još tko zna toliko, a među nama je nastao neki mir - priča Ivo.

- Da, tu se nekak sve smirilo i krenula je pjesma koja se i danas pjeva: “Mi smo Bad Blue Boysi, čuvari zagrebačke časti, Katoličke crkve i Hrvatske” - dodaje Zrile.

Pištolj u vozača

Rezime? Kada se sve zbrojilo idući dan, rezultat je bio: u bolnici 14 navijača i osam policajaca, dugačak popis privedenih, 21 osuđen (pet Hrvata, 15 Talijana), uništeni kafići i trgovine, zaplijenjena tri raketna pištolja, tri lažna pištolja, dva prava, puno noževa, raznih palica, letvi... Gazzetta dello Sport na naslovnicu je stavila: “Barbari iz Hrvatske!”

- Mi smo svoj zadatak obavili - kažu svi, a Vukas se vraća i na povratak:

- Se sjećaš priče o onim pumpama? E, upravo to nas je koštalo na povratku iz Bergama jer nam karabinijeri nisu dopuštali ulaz na benzinske skroz do granice. Kako sam bio u ulozi vođe puta, tak sam sjedil desno od vozača. Negdje na pol puta od Bergama do granice počela je svijetlit lampica za rezervu goriva i morali smo skrenuti na pumpu. Jedini je problem bil kaj karabinijeri nisu to dopuštali i čim smo stali ispred policijskog auta i šofer otvoril prozor, tak je karabinijer uperil pištolj u jadnog šofera i deral se da nema skretanja na pumpu i da vozi dalje.

 

Vozač se tak prepal da se nije sjetil pokazat na lampicu pa sam se ja dignul i rekel pol na hrvatskom, a i pol na talijanskom da nam gori rezerva. Pustil nas je nekak, ali bez izlaska iz busa, osim vozača kojem je već svega bilo prek glave. Nakon tog događaja je rekel da više nema šanse vozit navijače (smijeh).

Granicu su na povratku prešli bez zaustavljanja i pregledavanja putovnica.

- Možda nas je samo jugo-milicajac ili carinik nešto pitao, ali nisam siguran.

Očito su svi htjeli da beskonačni dan napokon završi...

- Gle, kaj sad da ti velim. Uglavnom, ko kuži - kuži, ko ne kuži - ne kuži - zaključio je Zrile.

I bok.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo