Jedinstvena blagajna lige po uzoru na Italiju, po mogućnosti priključena na ovu ili onu proračunsku sisu, boravišna pristojba i ‘city tax’ za turiste. Recept za ozdravljenje hrvatskog nogometa u utorak ponuđen javnosti, Damir Mišković kao da je pisao u Cvjećarnici TNT, uz svesrdnu asistenciju Broja Jedan i Sir Olivera.
Šteta je tek da se Rijekin predsjednik ovdje zaustavio jer priču se objektivno dalo lepršavije razigrati: dobro bi, primjerice, došao postotak ili dva iz svake plaće, divno bi sjelo izdvajanje od pedesetak kuna iz mirovinskog ili stotinjak iz zdravstvenog po glavi stanovnika, moglo bi se izmusti koji promil iz svake litre natočenog benzina, a zašto onda ne bismo i pristup autocestama naplaćivali nekom vrstom nogometne vinjete. Hrvatsku bi se generalno dalo urediti kao divnu nogometnu zemlju Dembeliju, samo kada bi političari i porezni obveznici pokazivali malo više smisla za suradnju.
I sve to pored žive Uefe i zdrave Fife, koje zatrpavaju Šukerovu kasicu prasicu s pedesetak milijuna kuna za nikad izgrađeni kamp ili s osamdesetak milijuna kuna za plasman na završni turnir Eura ili Svjetskog prvenstva. Da bi ti isti silni milijuni kuna poslije bili maglovito isplaćivani na ‘intelektualne usluge’ i ‘ostale rashode’.
Damir Mišković u utorak je zaključio izbornu utakmicu za predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza tako što je na najjače uključio stroj za proizvodnju magle. Dosljedan u politici ekvidistance on je uskratio potpise podrške predsjedniku Saveza Davoru Šukeru, zato jer se ne slaže s njegovom politikom (i zato što Šukeru ti potpisi ionako više ne trebaju), ali i Dariju Šimiću čije parole ne razumije, a zapravo ne želi poslužiti kao zamašnjak revolucije koja bi u perspektivi mogla srušiti ne samo Šukera nego i kompletan establišment HNS-a. Pred javnošću Mišković agitira za izvjesnog Marijana Kustića - lokalnog političara čije prezime u široj nogometnoj javnosti nema baš nikakvu rezonanciju - što bi nam trebalo poručiti da je on samo svoj igrač i da bira treći put, premda je svima jasno da je put samo jedan. Ili si na palubi, ili letiš s nje. My way or highway.
Izbor Damira Miškovića je logičan i prirodan. Na vrh piramide našeg klupskog nogometa on se iz potpune anonimnosti uspentrao za samo pet godina i učinio je to igrajući prema pravilima. Možda je malo ‘kleknuo’ u trenutku kada je zakonski posrnuo Gabriele Volpi, pa sada ima za vratom nekog stečajnog upravitelja koji iz klupskog krvotoka žmiče milijune, ali uspravit će se on uz malo prijateljske pomoći.
Hoće li se nakon ovog poraza uspraviti Dario Šimić? Ne bih stavio ruku u vatru. Možda se kao nogometni sindikalac neće baviti baš distribucijom čokoladnih pločica i svinjskih polovica, ali neće niti dobiti priliku sukreirati nogometnu politiku. Ovo mu je, naime, već drugi ozbiljan poraz. Jednom je pokušao uzdrmati Zdravka Mamića u Dinamu, ali je buna ostala ugušena sa 50 tisuća potpisa njegovih simpatizera. Sada je, opet kao frontmen četvorke, zaglavio već u procesu kandidature i zaslužio etiketu luzera. I kada dođe vrijeme za promjene, teško će Šimić biti vodeći u redu za Šukerovu fotelju...