Javio mi se iz Lausanne, kamo se sklonio od HNS-ova terora i njemu do jučer “dragih” ljudi. Pokupio je svoje memorabilije, bijeli šal, kapu francuskog žandara i medalju “trener svih trenera” i otišao pun gorčine. Olakšanje je osjetio tek kada je potapšao svoj bankovni račun u Union Bank de Suisse...
- Nakon što je Ante Čačić odabran za izbornika, govorili su mi - još nisi otišao, samo si lajao na mjesec. I odlučio sam, pokupio sam svoje krpice i - ne vraćam se više...
U Zagrebu je ostavio ono nešto stanova, grobnicu na Mirogoju, milostive “über achtzig” u Ban kafeu pod repom banskog đogata, svećenika u Palmotićevoj, u bazilici Presvetog Srca Isusovog, Šiptara, koji prodaje kuruzu na Cvjetnom, nekoliko novinara kojima je bio inspiracija i “simpatizere” u hotelu Hilton. Sa sobom je odnio govor, koji je pripremio za utakmicu protiv Bugarske, “...o vašem rezultatu ovisi stanje ove napaćene nacije.” Naravno, da su ga izabrali!
- Izbornik ne može biti bilo tko, mora biti moralna vertikala, a igrači ga moraju i voljeti i bojati ga se. Pa kako je Čačić osamdesetih tvrdio da ‘nisam trener, već samo motivator’, reći ću. Trener može biti svatko, ali biti i motivator, to je već malo teže...
Tako je okončan Ćirin dugogodišnji boravak u hrvatskom nogometu. Bilo je veličanstvenih epizoda, bilo je i komičnih trenutaka, najviše je bilo lascivnih priča. A što je nama ostalo? Imamo izbornika, imamo supervizora, imamo gazdu, sve je perfektno posloženo. Ali, imamo silenzio stampa, imamo vječito nezadovoljni Split, nemamo stopere, nemamo bekove, imamo svastike. I imamo nepomirljive, koji ne žele takvo stanje u jednoj zemlji nadasve nadarenoj za nogomet.
Pitao bih “izbornika svih izbornika” Romea Jozaka - je li uopće razgovarao s Prosinečkim? Je li razgovarao s Brankom Ivankovićem? Je li kontaktirao Zorana Vulića? Je li nazvao Zlatka Kranjčara? Je li možda čuo za Velimira Zajeca? Je li razmišljao o Nenadu Gračanu? Ili se slijepo držao papirića kojega su mu poslali odozgo i na kojemu je pisalo samo jedno ime, Ante Čačić?
Moj čovjek je Robert Prosinečki! Bio bi to ispravan odabir ako žele mladog, ambicioznog i ozbiljnog stručnjaka. Kada je u novinama rekao NE, potvrdio je da je ozbiljan čovjek. On možda nije psihijatar, psiholog ili diktator, poput Ćire Blaževića, ali njegovo znanje i iskustvo nogometaša, koji je igrao u pet liga, bio je dovoljno jak argument da ga se angažira za “povratak u devedesetosmu”. Ne zaboravite, osim u Ćirino vrijeme, hrvatska reprezentacija je bila najozbiljnija u Bilićevo doba, kada je u stručnom stožeru bio i Robert Prosinečki. Slaven Bilić je postao veliki trener, među ostalim, jer je imao Velikog Žutog za savjetnika. Misli tako i Ćiro:
- Prosinečki je najtalentiraniji hrvatski trener, on je formirao i Bilića. Nogometni je čovjek, ima karizmu, rođeni je trener. Njemu bih apsolutno vjerovao...
Kada smo se vraćali iz Osla, nakon što nas je potopio onaj bradati Viking, bivši predsjednik HNS-a Branko Mikša, stari nogometni šmeker, sklon sitnim podlostima, šapnuo mi je:
- Ti si svoj posao obavio, sad samo treba nazvati Prosinečkog...
Kunem se, nisam u Baku išao ni u kakvoj specijalnoj misiji, očekivao sam da Niko Kovač obavi posao do kraja, iako mi se nisu svidjeli baš svi njegovi potezi. Simpatizirao sam ga jer je inzistirao na ozbiljnosti, jer je imao nesavitljivu kičmu, jer je bio drukčiji od drugih. Za Prosinečkog sam znao da je vezan bogatim ugovorom (1,2 milijuna eura godišnje), da ga je predsjednik Saveza za remis s Hrvatskom nagradio specijalnom premijom od 80.000 dolara i da ga ugovor veže do 2018. godine. Ali, ako Hrvatska ima takvu generaciju, kojoj je Europsko prvenstvo posljednja šansa, ako ima takav koncentrat talenta, sve što treba je trener koji kuži, koji zna i koji ima gard šampiona. Koji zna igrati protiv Mandžukićevih, Modrićevih i Srninih mušica, koji zna koliko znači Eduardo da Silva. Na kraju krajeva, koji je zabijao na “Parku prinčeva”, kada je Hrvatska osvajala treće mjesto. Ako je preskup, Šuker, kao čovjek s izbrušenim senzibilitetom za novac, sigurno zna da nema velikog rezultata bez velikih ulaganja. I zato čast Čačiću, reprezentaciju Žutom. Nemate pravo odricati se u ime osobnih animoziteta stručnjaka, kao što se u prošlosti Dinamo odrekao Branka Zebeca i Zlatka Kranjčara, Hajduk Tomislava Ivića, kao što se reprezentacija upravo odriče Roberta Prosinečkog, jer ga netko tamo u Hiltonu ne “šmeka”...