Hvala Bogu, napokon jedan koji ne laže, koji loše stvari neće premazati medom i ne zamata ih u celofan!
Ne retušira krive linije, ne lakira, ne politizira i ne glanca, ne uvlači se onima kojima se već treba uvlačiti, jedan od rijetkih koji narodu govore istinu. Ma kakva ona bila. Jer, nikada niti jedan naš trener nije rekao da pobjeda od 5-1 ima i rupa i da to nije bila rapsodija, i zato je Niko Kovač jedan od nas, jedan s tribine, koji se dižu kada netko fula “zicer”, koji psuju kada netko igra preko jedne stvari, koji zatvaraju oči kad Oliću baš ne ide...
Rezultat je svetinja
Kritičari su skočili u obranu 5-1, jer, najbolji moderator javnog mišljenja je rezultat. Ali, ne uvijek. Alan Shearer, veliki engleski centarfor, uvijek je nakon utakmice rekao istu rečenicu: “We play very well...” Nitko nije imao primjedbi, osim ponekog cinika, ptice rugalice, koja bi ismijala njegovu stereotipnu izjavu. No, naš izbornik ne želi gledati stvari kroz naočale s običnim staklima i pipati sljepačkim štapom, i stoga se pitam:
- Zašto vam iskrenost Nike Kovača ide na živce, kad je svima jasno da to nije bila “Eine kleine Nachtmusik”? Naučili smo živjeti u oskudnim rezultatima, pronalaziti alibije, i sada, kada je rezultat bogat kao riblja večera u ekskluzivnom restaurantu, sada se žalimo da je kuhar “prekritičan prema ljutini umaka”. A kuhar ima izbrušeno nepce...
Zašto zamjeriti Niki Kovaču ako nije zadovoljan agresivnošću Ivana Rakitića, ako su zakazali vezni igrači i ostavili Mandžukića bez dovoljno upotrebljivih lopti? Zar je grijeh reći da je trebalo zdrobiti norvešku flotu već nakon trideset minuta, a ne čekati jedan dobar, ali slučajni Brozovićev projektil? Zar ne može utakmica proći bez stresa našeg golmana, koji je prvoklasnim intervencijama spriječio neizvjesnost, zar treba nahvaliti Vedrana Ćorluku za njegove ekshibicije s crvenim kartonom?
Htjeli mi to priznati ili ne, ovo nije bila ni približno inspirativna nogometna izvedba kao ona na San Siru, na koju smo tako ponosni. I trebamo biti ponosni. No, “Nijemac” Kovač zna da je San Siro bila utakmica koja pripada prošlosti, a Norveška je zbilja...
Vratar kao najbolji igrač
I Kruno Jurčić, čije analize su najbolje i najdirektnije (šteta što nije bio takav i trener), tvrdi da je Niko Kovač u pravu. Gdje je bila agresivnost? Rezultat je OK, međutim, ako su uz Brozovića najbolji hrvatski igrači Domagoj Vida i Danijel Subašić, govori li nešto i taj podatak? Ili ćemo se prepustiti čaši graševine, pa nek’ vrag nosi sve te naše slabosti. Ali, nad glavom visi pitanje; da je na mjestu Norveške bila Njemačka, prema kojoj Niko Kovač važe sve svoje vrijednosti, što bi bilo? Bilo bi po glavi, mein liebe Herr...
Ne podilazi nikome
Ne samo zato što ne laže, sviđa mi se još zbog nekih drugih stvari. Ne pita predsjednika ili potpredsjednika je li Olić ili Kramarić, je li Brozović ili Badelj, smije li izvaditi iz igre Mandžukića, kojemu će to upropastiti dan? Ne, Niko Kovač zna što treba učiniti, a da ne okrene broj nekog važnog mobitela u svečanoj loži. Ne skriva istinu i rezonira kao veliki svjetski treneri, i zato ne razumijem - zašto vam njegova iskrenost ide na živce?
Meni osobno, sviđa se još zbog jedne stvari; oblači se bolje od Ćire Blaževića, što nije lako. Njegov “modni mačak” Wolfgang forsira “obersteirische” stil, fizioterapeut je Nijemac, nutricionist je brat Robert iz “Sesvetske doline”. Niko zna nogomet, ima jaja i uz sve to ima stila. Da nije baš toliki Nijemac, napisao bih da je mali Mozart, ali s obzirom na “mekoću” prusko-livanjske naravi, bilo bi, ipak, previše. Čak i nakon 5-1...