MARIO MANDŽUKIĆ

POSVETA MARIJU MANDŽUKIĆU Pokažite mu da je bitan, sjednite i gledajte kako kreće u proboj

    AUTOR:
    • Dražen Krušelj

  • OBJAVLJENO:
  • 18.08.2018. u 17:49

Getty images

Ako loša vijest kaže da Mandžukića više nećete gledati u hrvatskoj reprezentaciji, ne očajavajte nego prebacite na Ligu prvaka. U tom natjecanju još uvijek ima velike ambicije. A to garantira i velike partije...

Tekle su posljednje minute finala između Hrvatske i Francuske na stadionu Lužnjiki kada su marljivi skupljači nogometne trivije na internetu krenuli ložiti narod zagonetkom - svijet poznaje samo petoricu nogometaša koji su tresli mrežu u oba grand finala, u završnici Lige (Kupa) prvaka i u finalu Svjetskog prvenstva, znate li njihova prezimena? Ako se prva četvorica zovu Ferenc Puskás, Zoltán Czibor, Gerd Müller i Zinedine Zidane, tko bi mogao biti peti?

Publika se okrenula dežurnim sumnjivcima. Je li netko rekao Cruyff? Toplo. Tko se sjetio ‘debelog’ Ronalda? Vruće, vruće, pokušajte još jednom. Maradona? Opet stativa, on nikad nije igrao finale Kupa prvaka. Messi? Nažalost, on nikad nije zabio u finalu Svjetskog prvenstva, sitnica koju mu u domovini nikad neće oprostiti…

“Eh, da peti”, otpuhnuo bi Mario Mandžukić manirom Mrguda, samo da se u tom trenutku našao za ekranom računala, u ulozi kviz-natjecatelja, umjesto na travi moskovskog stadiona. “Valjda i šesti jer ja sam u finalu Lige prvaka zabijao i za Bayern i za Juventus. A onda možda i sedmi jer u moskovskom finalu nisam zabio samo Llorisu nego i Subašiću…”

Zakoračio u antologiju

S dva gola u finalu Svjetskog prvenstva, svakom vrataru po jedan, Mario Mandžukić je 15. srpnja zakoračio u nogometne antologije. Nije on tamo ‘gušter’, u povijesnim zbirkama vječnih rekorda i kurioziteta Mandžukić se već izvjesno vrijeme snalazi lako kao u vlastitom dnevnom boravku, ali friški podatak svejedno je takav da ti se izvrne ladica. Jedan od petorice s ultimativnim golgeterskim doubleom u vlasništvu, ulaznica za Kuću slavnih.

Dvojica genijalnih članova ‘Mighty Magyars’ generacije koja je pedesetih drmala svijetom poput kaznene ekspedicije. Puskás kao Realov okrutni bombarder i Czibor kao diskretni ubojica u dresu Barcelone, obojica strijelci i za klubove u finalnim dvobojima Kupa prvaka, kao i za nacionalnu momčad u onom opjevanom finalnom porazu SP-a 1954. protiv Njemačke.

Nema jasnih pravila

Dvadesetak godina kasnije Gerd Müller, čovjek koji je golove za Bayern i Njemačku pospremao rutinski, neopterećen stilom, kao da pakira kartonsku ambalažu na tvorničkoj traci. Zatim neponovljivi maestro Zinedine Zidane, on je probio Brazilce u finalu SP-a 1998. godine, da bi četiri godine poslije onim volej udarcem za foršpane rasparao mrežu Bayera iz Leverkusena u finalu Lige prvaka.

I Mario Mandžukić.

Zakoračivši jednom nogom u antologiju Mandžukić je logikom stvari trebao ciljati sljedeće poglavlje u knjizi o nogometnoj besmrtnosti, govorimo o golgeterskom rekordu Davora Šukera u nacionalnoj momčadi, ali je umjesto toga ovih dana šokirao javnost objavom da se povlači iz priče.

Vretenaste mišićave građe, savršeno utegnut i utreniran, redovito na previsokom broju okretaja, 32-godišnjak nije djelovao kao kandidat za prijevremeno umirovljenje. Premda je među senatorima u Dalićevoj svlačionici uoči Mundijala postojao prešutni konsenzus da u Rusiji spuštaju zastor, javnost je u mirovinu slala neke druge ‘vremešne’ kandidate, izostavljajući Mandžu s popisa, ali u toj priči o odlascima očito ne postoje jasna pravila niti stroge demarkacijske crte zasnovane na ‘godini proizvodnje’.

Ovih su dana, ilustracije radi, Španjolskoj ‘zbogom’ rekli Mandžukićevi vršnjaci David Silva (32) i Gerard Pique (31), ali opraštaju se i igrači sa sunčane strane tridesetih koji bi trebali pucati od energije i želje. Od nigerijske reprezentacije oprostio se 27-godišnji Victor Moses s objašnjenjem da želi zadržati fokus na klupskoj karijeri. Najavom da razmišlja o odlasku nakon Eura 2020. navijače belgijske reprezentacije upravo je zgranuo Romelu Lukaku. U kabini hrvatske reprezentacije 25-godišnji napadač Man Uniteda slovio bi za poletarca, ali eto, objašnjava Romelu u poslanici, polako osjeća da dolaze gladniji i motiviraniji…

No, vratimo se Mandžukiću i njegovim motivima. Zašto se oprašta od reprezentacije prije nego što je ušao u klub ‘centuriona’ (dogurao do 89 nastupa, zaustavio se na 33 gola)? Iz dva razloga, objašnjavaju nam insajderi. Prvi će upakirati u devizu ‘it’ s done’. Srebro s reprezentacijom je rezultatski Mount Everest, ne možeš se uspentrati na višu kotu, ili barem to ne možeš učiniti predvodeći napad ‘vatrenih’ kao 36-godišnjak na sljedećem SP-u u Kataru. S tih vrhunaca postoji samo jedan put, onaj prema dolje.

Drugi razlog je Liga prvaka. Mandžukić je s vremenom postao ovisnik o hrvanju s najboljima, tako opčinjen magijom platinastog Uefina natjecanja da je prošle godine odbio sumanutu ponudu izvjesnog kineskog kluba. Mamac od 20 milijuna eura neto po sezoni nije bio dovoljan razlog za nogometnu ekskurziju u sjeni kineskog zida. “Velikodušno, ali zadovoljit ću se s Juventusovih šest uz još tri godine Lige prvaka”, zahvalio se tada Mandžukić. Desetak mjeseci kasnije poput B-52 bombardera iz oblaka je tepih-bombardiranjem ravnao površinu Santiago Bernabeu stadiona, zabio je dva veličanstvena gola, odigrao ratničku utakmicu i usput pomaknuo Gonzala Higuaina bliže izlazu iz kluba.

“Gdje će Mandžo? Nigdje”, čuli smo nakon Rusije od agenata i kolega s preciznim uvidom u trendove ‘mercata’. “Allegri mu je prije Mundijala poručio da nije u izlogu. Invendibile, nisi na prodaju.”

Za razliku od Vahe Halilhodžića kojem Mandžukić nikad nije legao i rado bi ga okrznuo u javnim nastupima, premda s igračem nikad nije surađivao, Allegri se u Mandžukića tijekom zajedničke tri godine u Torinu zaljubio do ušiju. Vaha se uoči Rusije brinuo s novinskih stranica, “nije to više onaj stari Mandžukić, trebalo bi potražiti novo rješenje”, na njegovu adresu išla je otresita Mariova reakcija nakon velike pobjede protiv Rusije.

Allegri se nikada nije brinuo. U Mandžukiću je prepoznao Ben 10 dvojnika: roditelji vrtićanaca znat će za animiranog junaka koji na ručnom satu izabire lik superjunaka u kojeg će se prema potrebi pretvoriti prije nego što spasi svijet. Mandžo se prema potrebi pretvarao iz krilnog napadača u klasičnog fora, iz druge špice u lijevog beka. Ako bi to zapovjedio Allegri, ako je tako nalagao ritam utakmice, Mandžo bi uskočio u ratničku odoru i krenuo u proboj na centru, završavajući meč s rupom u nozi, kao prilikom onog lanjskog derbija s Interom kada mu je Vecino kramponima zamalo amputirao potkoljenicu. Jedini preduvjet za žrtvu - dajte mu do znanja da je bitan, pokažite mu da ga respektirate.

Nije htio biti ponizan

“Da je prvih dana Guardiolina mandata ponizno pristupio ili tobože frendli zagrlio novog trenera, Mandžo bi i danas igrao za Bayern”, uvjeravaju nas oni s preciznijim uvidom u zbivanja iza kulisa glamuroznih arena. Planovi o kohabitaciji Mandžukića kao centarfora-sidraša i Lewandowskog kao slobodnog strijelca iza njegovih leđa već su bili nacrtani, ali puklo je ubrzo na nekim osjetljivijim frekvencijama. Osim reputacije genijalnog trenera, Pepa prati i glas velikog narcisa, koji ne može surađivati s tvrdo kuhanim tipovima poput Ibrahimovića ili Mandžukića.

Hrvatski reprezentativac skupio je prtljagu i evakuirao se u crveno-bijeli dio Madrida. 20 golova u 43 nastupa sugeriraju da je Mandžukić odradio ozbiljan posao za Atlético Madrid, no nije baš blistao od sreće kada je shvatio da klub namjerava vratiti u život svojeg izgubljenog vojnika Fernanda Torresa preko njegovih leđa. Zakuhalo je u tom loncu u veljači 2015. godine, u vrijeme madridskog derbija: Atlético je ‘namazao’ velikog susjeda sa 4-0, Mandžo je zabio gol i sljedećeg jutra čitao panegirike o vlastitoj predstavi u Marci i Asu, da bi već u sljedećoj utakmici s klupe gledao kako špana Torres.

‘El Niñu’ je mjesto benevolentno prepustio i tri godine kasnije. Zahvalio se, naime, japanskom klubu Sagan Tosu i općenito prilici da se okuša u probuđenoj J-ligi koja već predugo živi u sjeni revolveraški raspoložene kineske divizije. “Imam još dvije godine Lige prvaka pred sobom”, rekao je. Champions league ostaje magnet i nakon 50 odigranih utakmica u ovoj konkurenciji i poslije dva pogotka u finalnim utakmicama, u dresovima dva velikana.

A onda u svlačionici je odnedavno i Cristiano Ronaldo, nadahnuće i mogućnost da Mandžo još jednom otkrije sebe. Recimo, tako što će sa 34 potpisati za Manchester United (opcija o kojoj se šaputalo i ovog ljeta) prije nego što zajaše prema sutonu i nekoj egzotičnoj ligi vječno gladnoj zvijezda. Ako loša vijest kaže da Mandžukića više nećete gledati u hrvatskoj reprezentaciji, ne očajavajte nego prebacite na Ligu prvaka...

Izdvajamo