Znam da mu je obitelj uvijek bila podrška jer dok bi igrači “vatrenih” neobuzdano slavili svoje pobjede, Prosinečki bi se opuštao u obiteljskom krugu, s majkom Emom, bratom Danijelom i sestrom Renatom, a najradije bi o nogometu razgovarao s ocem koji je svoj život podredio njegovoj karijeri.
Hrvatskom izborniku Slavenu Biliću poželio je da bude europski prvak, Vlatku Markoviću pobjedu na izborima za predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza, a Dinamu je “obećao” da nikad više neće prijeći taj prag. Ne zbog 750.000 eura koliko su mu ostali dužni iz dana dok je “modre” vodio u Ligu prvaka, nego zbog činjenice da ga se nikad nisu sjetili. - Nikad me iz Maksimira nisu pozvali, sve su to bile samo kuloarske priče i plod novinarske mašte - rekao je tužno na rastanku.
Dinamo je otvorena rana
Zvezda mu je ljubav i šansa za afirmaciju, Real Madrid je klub koji ga je oblijepio novcem za devet života, Barcelona je uspomena na dane kad je dijelio svlačionicu s Ronaldom, Oviedo je klub u kojemu je igrao veličanstveni nogomet.
A Dinamo? Dinamo je otvorena rana Roberta Prosinečkog, iako on neće, kao Niko Kranjčar, ispod Zvezdine trenirke nositi potkošulju na kojoj piše “ponosan sam kaj sam purger” niti će mu na mobitelu zvoniti “košulja plava”.
Odlazeći u Beograd na ispraćaj “još jednog našega”, želio sam otići na grob Štefa Bobeka. Odustao sam!
Maksimirski promašaji
Zar nije žalosno da “jedan klub” hoda samo po grobljima svojih velikana i svojih promašaja, od Bobeka, Vukasa i Zebeca, da tako besmisleno gubi na nogometnom ruletu Prosinečkog, Velimira Zajeca ili Niku Kranjčara. Nisam otišao jer sam se previše nagledao Prosinečkog sa Zvezdinim ili Nike Kranjčara s Hajdukovim šalom oko vrata. Ili kako u raku spuštaju lijes Štefa Bobeka, prekriven Partizanovom zastavom...