Brojač je stao na 58. Toliko je država dosad bilo igrača u HNL-u, ne računajući Hrvatsku. Sijera Leone, Panama, Uzbekistan, SAD, Kanada... Između ostalih. Ako gledamo i našu skupinu na Euru, četiri Čeha (Slepička, Laga, Nesvadba, Stoilov), tri Španjolca (Tonito, Alex, Olmo). Ali, nijedan Turčin. Da, nikad nijedan igrač iz Turske nije zaigrao u HNL-u. Što ne znači da ih nema u hrvatskom nogometu. Bertug Bayar bio je prošle jeseni nekoliko mjeseci u Dinamu II, skupio ukupno 53 minute u Drugoj HNL i vratio se kući.
- Ali nije on prvi Turčin u Hrvatskoj, ja sam. Došao sam prije njega, samo sam imao problema s registracijom, on je došao poslije. I otišao, ja sam ostao. Čujemo se, dobri smo i dalje, no neka se zna, ja sam i dalje u Dinamu - govori nam Ali Gülcan, sedamnaestogodišnji, omaleni veznjak, prvi i trenutno jedini Turčin u hrvatskom nogometu. Trenira u Dinamu, još nema ugovor, prošli je tjedan zaigrao za Modre na Kvarnerskoj rivijeri, ovaj tjedan je na terapijama zbog ozljede.
Priča je malo drugačija od ustaljenih nogometnih priča, Ali je “nomad”, odnosno ovisi o očevu poslu.
- Otac Muharrem je diplomat, ovdje je poslom, pa smo se svi preselili iz Ankare. Tamo sam igrao za Ankaraspor, odnosno Osmanlispor, a kad je tata rekao da idemo u Hrvatsku, prvo sam krenuo gledati u kojem bih klubu mogao igrati. Znao sam za Dinamo ranije, ono osnovno, da je najbolji klub u Hrvatskoj, da igra Ligu prvaka ili Europsku ligu, da je, većinom, prvak. A onda sam krenuo istraživati i vidio sva ta imena; Modrić, Mandžukić, Kovačić, Halilović, Lovren, Brozović... Prije njih Šuker, Boban, Prosinečki! Kad sam to shvatio, rekao sam ocu: “Može, to je pravi klub za mene, želim tamo”.
Sjećam se 2008.
Nije se naigrao, ali nije to ni neočekivano, konkurencija je velika.
- Osim tih problema s papirima, nisam imao nikakvih problema ni u klubu, ni u gradu, uživam ovdje. Dakle, Zagreb je divan, dovoljno velik da nije premalen, dovoljno malen da nije prevelik - priča Ali kao da je gledao Smogovce, te uz osmijeh dodaje što ga je najviše iznenadilo.
- Tiho je, puno tiše nego u Istanbulu ili Ankari, živi se mirnije. Mi nekad znamo trčati u šumi blizu stadiona, to je blagodat... Nego, iznenadilo me, upalim TV, a tamo ljudi govore turski. Ne mogu vjerovati da su naše serije, sapunice, tako popularne kod vas. Nije mi još uvijek jasno kako je do toga došlo, ali dobro...
Iako je rođen u Ankari, navija za Bešiktaš.
- Obožavam Slavena Bilića, puno je napravio za naš klub, afirmirao neke mlade igrače, probudio je klub i momčad. Bio sam jako tužan kad je otišao, iako, volim i ovog novog trenera, donio nam je naslov prvaka. Najdraži igrači su mi Mario Gomez i Quaresma.
A zna li da je Slaven Bilić, kao i čitava nacija, bio vrlo tužan one večeri u Beču 2008?
- Kako ne. Bio sam klinac, ali sjećam se da smo se svi veselili kad je Semih zabio, mogu misliti koliko ste vi svi bili tužni.
Hrvati i Turci idu dalje
Jesmo. I nadamo se da ovaj put nećemo plakati.
- Za vrijeme utakmice bit ću ovdje, u Zagrebu, gledat ću utakmicu sa svojim hrvatskim prijateljima, suigračima. Znam da ću biti u manjini, ali navijat ću za Tursku, da vas pobijedimo. Bit će zabavno.
Kako vidi izglede u skupini?
- Ha, Hrvatska i Turska idu dalje, sigurno. A potom, tko zna... U Turskoj navijači također žele prolazak dalje, to je na neki način imperativ.
Njegovi planovi?
- Volio bih potpisati ugovor s Dinamom, zaigrati za prvu momčad. Ako moj otac iduće godine i dobije premještaj, ja bih volio ostati, živjeti u Zagrebu. Ali, ako mi se to ne ostvari, a konkurencija je velika, htio bih u “svoj” Bešiktaš.