ZAGREB - Prognoze su se kretale oko 15 tisuća, oni optimističniji bili su spremni dodati koju tisuću gledatelja više. Na koncu, Dinamo je protiv Bruggea došlo gledati čak 25 tisuća navijača. Unatoč hladnoći, derutnom stadionu i protestu protiv vrhuške kluba bila je to rekordna brojka u ovoj sezoni.
Besplatnih 7500 karata
Nije bilo besplatnih kobasica u Maksimiru, koje su postale sinonim za nastojanja kluba da se privuku navijači, ali daleko od toga da nije bilo besplatnih ulaznica. Navijači na jugu, a i oni na gornjoj etaži zapada bili su lišeni naplate.
Posjet portiv Bruggea samo je dokaz kako Zagrepčani priznaju samo vrhunski nogomet. Doduše, ovaj je samo u najavi nosio takav predznak, ali i to je bilo dovoljno da se skupi fina brojka.
Ako se za brojku treba skinuti kapu, za atmosferu je ipak palac dolje. Sve je to bilo nekako stihijski. Povremeno bodrenje začinile su tribine uvredljivim i neshvatljivim skandiranjem Ivanu Perišiću.
U trenucima kada je Dinamu trebao onaj nadaleko poznati maksimirski “druk” koji pokreće sjeverna, a spremno prihvaća istočna tribina, zamijenio ga je koncert zvižduka. Iako je Dinamo imao aktivan rezultat.
Gdje je tome kraj?
Ne tvrdimo da bi sa sjeverom Dinamo postigao bolji rezultat, ali njihov huk itekako nedostaje. To je činjenica. Inatljivi i ponosni, kakvi već jesu, trošili su navijači glasnice po zagrebačkim kafićima. Nesretni što nisu na Maksimiru. Baš kao i igrači kojima su sigurno nedostajala najglasnija grla... No, do posljednje utakmice koja je možda za Dinamo “biti ili ne biti” ostalo je gotovo dva mjeseca. Sasvim dovoljno vremena da se prestane s tjeranjem maka na konac. Bojkot je Dinamu donio puno dobroga ( Vaha, Tonel...) i većina ga ocjenjuje uspješnim, ali treba li ići baš u krajnost?