Jesam li jedini kojem se čini da Romeo Jozak posljednjih tjedana iskače iz paštete nudeći odgovore na sva otvorena i dubiozna nogometna pitanja, a da nam se prethodno nije niti predstavio? Fijasko Grnjine repke na Svjetskom prvenstvu, biranje izbornika mlađih kategorija, slučaj maksimirskog tinejdžera-disidenta Halilovića, trendovi u modernom nogometu, Eto'ov transfer u Anži, tetovaže braće Sharbini... samo recite, Romeo čeka u niskom startu spreman da vam otvori oči.
Elokvenciju i žar mladog trenera pozdravili bismo, naravno, otvorena srca samo kada njegova priča ne bi patila od sitne boljetice, dobro sažete refrenom one zajebantske obrade davnog Smokiejeva hita 'Alice, who the fuck is Alice'. Ili u slobodnom prijevodu - zaista, tko je Romeo Jozak?
Magistar kineziologije
Razočarat ću vas, ali prekapanje po stručnoj biografiji Romea Jozaka nije pretjerano zahtjevan posao. Ozbiljnog nogometa ostavio se u 22. godini nakon teške ozljede i već sa 26 shvatio da želi biti nogometni trener. Pa je marljivo radio premještajući čunjeve na treninzima Ilije Lončarevića i usput se posvetio kineziološkoj znanosti. Kao Lončarevićev pomoćnik u osječkom Gradskom vrtu stigao je magistrirati radom na temu 'Igrači nakon završetka karijere'. Osim što zvuči autobiografski - kamo sa sobom nakon kraćeg rekreativnog luftanja - na prvi pogled malo baca na papazjaniju od koje kineziološka znanost teško može profitirati, ali nemojte da vas naslov prevari.
- Rad je bio vrlo složen, a pripremao sam ga šest godina - pohvalio se Jozak o čemu je do danas ostao pisani trag na internetskoj stranici NK Osijeka.
Drugi bitan trag za razumijevanje ovlaštenog propovjednika nogometne struke, posvećenog autoritetom šefa HNS-ove Stručne komisije, zapisan je na youtubeu gdje možete pronaći kratki Jozakov intervju nekom kanadskom novinaru tijekom trenerskog seminara u Ontariju. Tamo možemo saznati da je Jozak fluentan govornik engleskog i sljedbenik pravca koji bi nogomet potpuno kvantificirao i do kraja poznanstvenio.
Also sprach Jozak
Uštedjet ću vam vrijeme i ugrubo prenijeti kako je govorio Zaratustra iz našeg sokaka... “Dvije sekunde su limit posjeda lopte prije nego što je nogometaš proslijedi suigraču. Igrač tijekom utakmice loptu drži u posjedu najviše minutu i pol, ostalih 88,5 minuta igra bez lopte. Broj otkucaja srca u jedinici vremena je strašno bitan, utječe na preciznost, zato neki nisu sposobni na utakmicama ponavljati ono što demonstriraju na treninzima. Djecu možete učiniti nogometnoj strategiji tek nakon 13. ili 14. godine jer dotad nisu sposobni apstrahirati. Svi vrhunski treneri poput Mourinha odreda su članovi Mense, s kvocijentom inteligencije većim od 160, ekstremno su uspješni jer znaju obuzdati vlastiti ego i upijati savjete pomoćnika.”
Novinaru koji je intervjuirao Jozaka ispala je ladica, egzaltiran čovjek bez otpora se utopio u ovoj bujici podataka i od tog trenutka tumači svojim kanadskim prijateljima da nogomet više nije igra s loptom jedanaest protiv jedanaest. Danas je to više kao kvantna fizika...
Mi u Hrvatskoj manje smo egzaltirani Jozakovim propovjedništvom.
Teoretičar i praktičar
Dobar dio nas čak je sklon heretičkom vjerovanju da Romeo Jozak nije nogometni autoritet, domaća reinkarnacija Andrea Villasa-Boasa (33) ili Thomasa Tuchela (37), trenera Mainza, koji su zaslužili visoki stručni rejting debelo prije četrdesete premda kao igrači nisu primirisali prvoligaškom nogometu. Jozak je zanimljiv teoretičar, ali u našoj nogometnoj priči prvenstveno uzurpator vlasti, oktroiran voljom Zdravka Mamića.
Eliminacija nepoćudnih
U zaključku, Jozak je sredstvo cementiranja Mamićevih nogometnih interesa. Premda je na papiru Romeo, on u ovom slučaju nekako više vuče na Juliju...