A onda je došla potvrda onoga što je upravo ispričao.
Bili smo sami u restoranu Maxi pub i u miru razgovarali kad su u prostoriju ušli poduzetnik i nogometni menadžer Darko Alegić u društvu s potpredsjednikom Dinama Tomislavom Svetinom.
Alegić je prišao stolu, pružio ruku te nakon kurtoaznog “kako si”, okrenuo leđa.
Svetina na prisutnost našeg sugovornika, nije ni trepnuo, pokraj Sammira prošao je kao pokraj duha i naravno da su se u glavi počeli vraćati flashbackovi na ne tako davna događanja.
Bio je petak, 20. siječnja 2017. godine, a mjesto radnje bila je svečana dvorana zračne luke “Dr. Franjo Tuđman”. Izgubljeni “filho” u 22.30 vratio se doma nakon avanture u Kini, iscrpljen zemljom u kojoj nema mjesta za osjećaje i priznanja za minuli rad.
Želio se vratiti kući, u dom u kojem je uvijek imao topli doček. I dobar ugovor.
U tom je trenutku Dinamu nakon 11 godina prvi put iz ruku ozbiljno izmicala titula prvaka zemlje, a povratak sina činio se kao siguran adut u lovu na Rijeku. Iako su znali da dovode čovjeka koji je iz Dinama krajem 2013. bio gotovo protjeran, za kojeg su tadašnji treneri govorili da je “čovjek od kafane”, koji je više puta uhvaćen za volanom u alkoholiziranom stanju, koji je upravo zbog toga na jednu noć završio i u pritvoru.
Bez obzira na to što se u isto vrijeme radilo i o mladiću neupitnog talenta i hrvatskom reprezentativcu. Mogao se trogodišnji ugovor s “filhom” potpisati bilo gdje i bilo kada, no vrhuška maksimirskog kluba željela je to učiniti odmah nakon Brazilčeva slijetanja u Zagreb, uz veliku pompu i zagrebačke mažoretkinje. Tamo negdje u prikrajku bio je i “padre” - Zdravko Mamić, savjetnik kluba.
No, Dinamo je te večeri predstavljao direkto Tomislav Svetina.
Na predstavljanju potpisivanja ugovora nabrajao je statističke podatke o Sammiru, istaknuo da je on 11. igrač Dinama u povijesti po broju odigranih utakmica i da je zabio 13 europskih golova.
- Tko je on i što, ne treba previše naglašavati. On je jedan od najtrofejnijih igrača u povijesti kluba - govorio je Svetina. Zatim je Sammiru pružio ruku, obojica su razvukla osmijehe na lica, pa naciji zajedno pokazali plavi dres s brojem 20. Sreći nije bilo kraja.
Prošlog tjedna u Maxi pubu sjedila su oba protagonista ovih flashbackova, no ovaj put nije tu bilo ni sreće ni pogleda.
- Eto, o tome sam ti pričao - kaže mi Sammir pa se dječački nasmije, a prisutnost novih lica u restoranu bio je znak da je razgovor gotov.
Jorge Sammir Cruz Campos, danas 31-godišnjak, prije dva tjedna iz Brazila se vratio u Zagreb, a fotoreporteri su ga uhvatili na tribinama stadiona u Kranjčevićevoj ulici za vrijeme utakmice Lokomotive i Dinama.
U Zagreb se vratio iz Brazila, nakon što je šest mjeseci prije toga imao prilično neslavnu epizodu u kineskom drugoligašu Wuhan Zalla FC.
U taj klub otišao je u ljeto 2017., nakon što je raskinuo trogodišnji ugovor s Dinamom. U Dinamu mu je godišnja plaća trebala iznositi oko milijun i pol eura, no kako je Rijeka na kraju ipak postala državni prvak, Sammir je odlučio otići. U klub je stigla kineska ponuda, a njegov godišnji ugovor trebao je iznositi 2,5 milijuna eura.
Spakirao se i odletio, no u šest mjeseci, na njegov bankovni račun nije sjelo ni centa.
Nakon Kine otišao je za Brazil, cijelu dokumentaciju poslao FIFA-i, te se prije mjesec dana vratio u Zagreb.
Nisam još za mirovinu
Hrvatska metropola, nakon života u Madridu i u kineskim multimilijunskim polisima, najviše mu odgovara, i iskreno mi priznaje da će tu živjeti nakon karijere. Trenutno živi u jednom stanu s obzirom na to da je kuću koju je kupio u zapadnom dijelu Zagreba iznajmio.
U Brazilu je s osmogodišnjim sinom Noahom i obitelji proslavio 31. rođendan, imao je kontakte s nekim brazilskom klubovima i jednim s Tajlanda, no nije ih prihvatio.
Još nije za mirovinu, kaže, te objašnjava kako u Zagrebu naporno trenira s privatnim trenerom i čeka službeno otvorenje ljetnog prijelaznog roka.
Razgovor sa Sammirom nije lako voditi.
Na pitanja koja ga previše ne interesiraju, odgovara kratko. Da, ne, ne znam. Na pitanja o Dinamu, Mamiću, reprezentaciju, životu izvan terena govori iz svoje vizure. Ponekad upadne u kontradikciju, ali svaki put istakne da je on jedini odgovoran za ono što mu se dogodilo u proteklih 11 godina profesionalne karijere. Kako za ono dobro tako i za ono loše.
Razgovarali smo nakon što je već bilo poznato da je Dinamo postao novi prvak Hrvatske.
- Radi se o mojem bivšem klubu, u kojem sam proveo punih sedam godina, drago mi je zbog toga, ali, iskreno, nisam posebno slavio. Nisam član kluba. Dinamo ima najveći budžet i svake bi godine trebao biti prvak - smatra Sammir.
Kaže mi da Dinamo uglavnom prati preko portala gde se informira o događanjima u hrvatskim klubovima.
Dojam je da se u HNL se više ne namjerava vratiti.
- Hvala svima, sve poštujem i cijenim, ali nisam o tome razmišljao, da budem iskren. U HNL-u sam bio proveo previše vremena. Stvarno previše. U Hrvatskoj sam osvajao titule, dvaput sam bio proglašen najboljim igračem lige, s Dinamom igrao Ligu prvaka i Europsku ligu. Povratak u Dinamo? Gledajte, to je moj klub i uvijek će biti, bez obzira na sve. To je klub o kojem razmišljaš sa srcem - priča Sammir.
Kad ga pak pitam za Kinu, gdje je proveo više od dvije i pol godine, vrlo je jasan. To je za njega završena priča.
Prvi odlazak bio je početkom 2015. godine.
Sammir je tada bio igrač španjolskog Getafea, kluba u kojem je odlično igrao i zbog čega se našao i u avionu za Svjetsko prvenstvo u Brazilu, u reprezentaciji koju je vodio Niko Kovač. Ipak, u zimskom prijelaznom roku, u klub je stigla ponuda kineskog prvoligaša Jiangsu Guoxin.
- Takva ponuda jednostavno se nije mogla odbiti. Novinari su tada pisali da mi je godišnja plaća bila 8,7 milijuna eura, što nije istina. Bila je manja, ali je bila dobra. Imao sam tri puta veću plaću nego u Španjolskoj. Kad su tu ponudu stavili pred mene, rekao sam da možemo odmah ići - priča Sammir.
U početku je, kaže, sve bilo idealno.
Igrao je redovito, klub je osvojio kup Kine, prvi trofej kluba u povijesti. On je zabio u polufinalnoj i finalnoj utakmici te time klubu omogućio da se plasira u azijsku Ligu prvaka.
Odmah nakon toga klub je kupila privatna kompanija, vrlo su brzo doveli trojicu novih Brazilaca, među kojima su bili i Ramires iz Chelseaja te Alex Teixeira iz Šahtara, koji su ukupno plaćeni 75 milijuna funti.
- Bio sam ljut. Uvedeš klub u Ligu prvaka, a oni te ne prijave za natjecanje. No, to su Kinezi. Njih zanima samo biznis. Nema tu sentimentalnosti. I otišao sam na posudbu u Greentown. Ali bio sam nezadovoljan. Tada je stigla ponuda Dinama i odlučio sam se vratiti u svoj grad - kaže.
No, u Zagrebu nije bilo sve kako treba. Prvenstvo su izgubili, on je bio u svađi s ondašnjim bugarskim trenerom Petevom, a Sammir će gubitak titule opravdavati lošom atmosferom u momčadi.
- Bilo je čudno. Uvijek je u Dinamu bila čudna atmosfera, ali lani je bila posebno čudna. Nisam se slagao s trenerom. To je bio jedini razlog zbog kojeg smo izgubili titulu. Loše smo trenirali. To nije bilo na nivou i ja te godine nisam pokazao sve što znam - objašnjava.
Upravo iz tih razloga tražio je odlazak iz Zagreba i kada je stigla ponuda drugoligaša iz Kine, nije dvojio. Kaže mi da je odmah pristao na uvjete i zatražio odlazak. U Dinamu ga previše nisu sprečavali iako mu je ugovor trajao još dvije i pol godine. Postao je preveliko financijsko opterećenje za klub.
- Kad danas gledam na tu odluku, mogu reći da sam pogriješio. Trebao sam ostati u Dinamu. Ne samo zbog novca koji nisam dobio u ovom drugoligašu. Kina je svijet za sebe. Prevelik svijet za mene. Život izvan nogometa mi tamo nije odgovarao. To je bio problem. Život sam osjetio jedino kad bih otišao u Šangaj.
Kad god sam imao slobodno, išao sam u Šangaj. Tamo sam stekao neke prijatelje, Brazilce koji nisu nogometaši, i s njima sam se družio najviše. Šangaj i novac, ako zanemarimo ovu posljednju epizodu, bili su super, sve ostalo za zaborav. Zato više u Kinu ne idem - priča.
Čim je spomenuo Šangaj, najveći kineski grad, financijsko i trgovačko središte Kine, počeo se smijati. Znao je u kojem će smjeru dalje teći razgovor.
Jer Šangaj je grad koji 24 sata živi istim tempom, u kojem barovi i noćni klubovi nemaju radno vrijeme.
Sjećanja na zagrebačke noći
A to odmah budi sjećanja na noćne klubove na Jarunu i u centru metropole, na popularne partyje na jadranskim destinacijama, na kojima je Sammir u vrijeme igranja u Dinamu bio rado viđen gost. Kako za konobare tako i za fotoreportere.
Sammir mi priča da su ti dani iza njega, tvrdi da je danas mnogo konzervativniji po tom pitanju, a na pitanje kako je počela cijela priča o pijanstvima, kaže da je to duga priča.
Pa, krenimo redom. U Dinamo je stigao u studenom 2006. kao 19-godišnjak i veliki talent. Klubu iz Maksimira preporučio ga je Božo Slišković, koji mu je poslije postao i menadžer.
- Meni je isticao ugovor i Božo Slišković me pitao bi li htio doći u Dinamo. Tu je već tada igrao moj prijatelj Etto, kojeg sam nazvao i pitao o čemu se radi. On mi je rekao da je tu sve super i da će mi pomoći ako dođem - prisjeća se Sammir.
Tada nije razmišljao o transferima, tvrdi. Želja mu je bila što prije zaigrati za Dinamo, pokazati svima da je igrač i postati najbolji.
Jednu sezonu igrao je s Modrićem, a nakon njegova odlaska u Tottenham, Sammir je dobio dres s brojem deset.
- O tom broju maštaš čim počneš igrati nogomet - kaže mi.
A Sammir ga je počeo igrati s devet godina. Kad je napunio deset, prišao mu je jedan lokalni trener i pitao ga hoće li doći na trening. Pitao je majku, a ona je odgovorila tako da mu je kupila prve tenisice.
Vrlo brzo dobio je poziv jednog profesionalnog kluba na testiranje. Majka je ponovno dala blagoslov, no ovaj put Sammir nije želio ići.
- Sjećam se da sam plakao. Bojao sam se otići od mame. Nisam htio otići od kuće. No, majka me ohrabrila i rekla da će me čekati. Nakon testiranja, u klubu su mi poručili da se javim sljedeće godine. Tada sam rekao da ne želim ići kući i da želim igrati nogomet. Bilo me sram vratiti se majci - priča.
Odrastao je u skromnoj obitelji, s majkom i starijom sestrom. Nikada, kaže, nisu bili gladni, majka im je uvijek priuštila što je mogla, a otac ih je napustio kada je imao četiri godine. I on se bavio nogometom, no kao profesionalac, nije uspio.
- Godinama se nismo čuli. Iskreno, nisam imao potrebu razgovarati s njim. Nisam naučio razgovarati s njim, pa mi to onda nije ni nedostajalo. Tako da nemam neke osjećaje prema njemu. Možda je ovo što govorim ružno, ali govorim iskreno. No nemam ništa protiv njega. Kada sam slavio rođendan u travnju, pozvao sam i njega. Danas mu pomažem. Zdravstveno je jako loše i svaki mjesec plaćam sve što mu treba. I to je to - priča Sammir.
Izvrsne prve godine
Priču o sinu kojega je ostavio otac dobro je znao i Zdravko Mamić.
Vrlo brzo nakon dolaska u Dinamo Mamić će Sammiru postati padre, a Sammir će Mamiću postati filho.
Sammir mi priča kako je Mamićev filho postao nakon jednog treninga na Hitrec Kacijanu.
- Igrali smo međusobno i u jednom trenutku ja sam prošao dvojicu, trojicu i zabio fenomenalan gol. Na tribinama je bio Zdravko, koji se tada dignuo, zapljeskao i zaderao na sav glas da sam ja njegov filho. Kasnije mi je rekao da je čuo moju priču s ocem i da je zato to napravio. Tada su me u Dinamu počeli zvati tako - prisjeća se Sammir.
I upravo tada počeo je njegov problem, kaže.
Prve tri godine u Dinamu su mu bile izvrsne i očekivao je da će, kao i drugi, dobiti dobru ponudu u inozemstvu. Gledao je oko sebe kako za milijunske iznose odlaze mnogi, objektivno slabiji igrači od njega, te se nadao da će i on napokon doći na red.
A taj red, mislio je, doći će 2010. godine, nakon utakmice s Villarrealom u Europskoj ligi.
- Nakon te utakmice do mene je došao Zdravko Mamić. Rekao mi je da me nikad neće prodati. Da sam ja najbolji i da ću zauvijek ostati u klubu. A meni je pao mrak na oči. Vidim - svi se prodaju, gledam tko se sve to zapravo prodaje, koji su bili i kraće od mene u klubu, a meni šef kluba, čovjek koji o svemu odlučuje, vrlo jasno poručuje da meneće prodati nikad. Više je to bilo rečeno kao da je boljim činim ostale igrače i da ću do kraja karijere biti u Dinamu.
Možda je i dobivao ponude, ali možda je tražio mnogo više. No, zanimljivo je da mi je moj tadašnji menadžer, Slišković, kad bih ga god pitao ima li koja ponuda, govorio da nema. A to je stvarno bilo nemoguće. Zato više i nemam menadžera jer sam se baš razočarao – kaže mi.
Samo kao kratak podsjetnik, govorimo o 2010., godini koja se pamti po verbalnim ispadima Zdravka Mamića. Te godine Mamić profesora Ivana Šibera naziva kretenom i prijeti mu premlaćivanjem, ministra Branka Vukelića naziva jebivjetrom, a na udaru su se našli i novinari. Iste godine u javni diskurs ulazi Mamićevo “mučko đubre”, “proklet bio na Božić”, “prebit ću te ko mačku”, a istodobno sve više raste nezadovoljstvo BBB-a njegovim načinom upravljanja Dinamom zbog povezanosti s menadžerskom agencijom koju vodi njegov sin Mario.
Upravo je te godine, nakon pobjede nad Villarrealom u utakmici koju je s klupe vodio Vahid Halilhodžić, a koju je asistencijom i golom obilježio Sammir, Zdravko Mamić tadašnjem izborniku Slavenu Biliću poručio da je rasist.
Razlog? Nepozivanje Sammira u reprezentaciju. “Umjesto da se naguramo u red te poklonimo iznimnom sportašu i čovjeku, kojem je hrvatska država dala državljanstvo, izbornik i njegovi suradnici predvodnici su rasizma. Da, Biliću, dobro si me čuo - neka te bude stid, rasistu jedan”, grmio je Mamić.
- Gledajte, ja ne mogu ništa loše reći o Mamiću. Zahvaljujući njemu, imam sve što imam danas. Sve što imam, dali su mi Dinamo i Zdravko Mamić. Ne mogu reći ništa loše. No, ja sam krajem 2010. bio nezadovoljan. Situacija oko Mamića tada nije bila dobra. Mediji su ga napadali jer je imao te ispade, a u isto vrijeme je javno govorio da me voli, da sam njegov sin, da sam najbolji igrač Dinama, da bi trebao u reprezentaciju. Time što je mene forsirao u to vrijeme kad ga je javnost uzela na nož, kao da mi je učinio medvjeđu uslugu - objašnjava Sammir.
I tada su počeli problemi s alkoholom.
Mamuran na treninzima
Mediji su pisali da je češće po noćnim klubovima na Jarunu nego na treningu, da na treninge dolazi mamuran i pijan, zbog čega je često izvan kadra momčadi.
Liječnicima u klubu SMS porukama javlja da je bolestan, a trener Halilhodžić javnosti objašnjava da je razlog Sammirove crijevne viroze izlazak “ne u biblioteku, nego u kafanu”. Zbog jednog takvog izlaska u svibnju 2011. i vožnje u alkoholiziranom stanju završava u pritvoru.
- A što ja sad mogu reći na to. Trebao sam ispušni ventil. U jednom trenutku htio sam pobjeći od svega. Nisam imao nikoga u klubu tko će razgovarati sa mnom. Bio sam sam. I počeo sam izlaziti. I napravio sam pizdarije koje sam napravio. I to je to. Ja sam sam kriv za te pizdarije, nitko nije kriv. Samo objašnjavam zašto se to dogodilo. Jer da sam ja otišao nakon Villarreala, napravio bih mnogo veću karijeru. Siguran sam u to. No, menadžer mi je govorio da nemam nikakvih ponuda.
Je li bio u dogovoru s klubom, je li Mamić čekao da dođe ponuda od desetak i više milijuna eura, ne znam. Nakupili su se stres i nezadovoljstvo i ja sam to pokušao riješiti za šankom. Izlazio sam da zaboravim problem. Zato je i bilo krša i loma na tim izlascima, priznajem. No, ponekad i nije bilo baš tako, ali su mediji znali sve napuhati. Sam sebi sam najviše naštetio jer nisam razmišljao što će biti poslije. Nisam bio proračunat - kaže mi gotovo u dahu pa se vraća na oca.
- Kad se danas prisjećam tih dana, možda mogu reći da mi je nedostajala očeva figura. Mama je mama i njoj sam doživotno zahvalan. Možda mi je nedostajao otac da me uputi kako i gdje. Ne na terenu, nego izvan njega. Da me usmjeri, da mi kaže što je dobro, a što nije. Da je on bio tu možda ne bih napravio stvari koje sam tada napravio - kaže.
Boji li se da će se tako osjećati i njegov sin, pitam ga ono što se nametnulo samo.
Sammir je u ljeto 2011. naime postao otac. Na svijet je došao mali Noah, no Sammir i njegova dugogodišnja djevojka Yasmin Chemin ubrzo su se razišli.
Noah je u međuvremenu bio u Hrvatskoj, vidjeli su se nedavno u Brazilu, no sin mu uglavnom živi kod majke, koja se s novim suprugom preselila u SAD.
- To nije isto. Moj sin ima sve. I sve što treba, imat će. Čujemo se svaki dan, komuniciramo preko društvenih mreža, tako da to nije ista situacija. Ni slična - objašnjava.
Sammir 2012. dobiva poziv u reprezentaciju kada ju vodi Igor Štimac.
Javnost će njegov poziv gledati kroz prizmu Zdravka Mamića i njegova utjecaja na HNS, no Sammir odbacuje takva nagađanja.
Priznaje, doduše, da je poziv u reprezentaciju stigao u vrijeme kad je on u Dinamu bio najnezadovoljniji.
No, u reprezentaciji mu je, kaže, bilo dobro, iako je bilo i problema. Kad ga je Štimac pozvao, reprezentativac Danijel Pranjić poručio je da nikada neće zaigrati za nacionalnu vrstu jer se “to tako ne može raditi”.
Kod Štimca je debitirao, a Niko Kovač ga je pozvao na pripreme za SP u Brazilu.
- Moji dani u reprezentaciji bili su sjajni. S većinom igrača igrao sam u Dinamu, pa nije bilo problema. I izbornici Štimac i Kovač prema meni bili sjajni - priča Sammir.
U šest godina, koliko je u prvom navratu proveo u Dinamu, Sammir je promijenio čak 15 trenera. Branko Ivanković ga je trenirao tri puta, kao i Krunoslav Jurčić, dvaput ga je vodio Zoran Mamić, a kroz Dinamo su u tom razdoblju prošli i Zvonimir Soldo, Marijan Vlak, Velimir Zajec, Sreten Ćuk, Vahid Halilhodžić, Marijo Tot, Ante Čačić.
- Loši? Bolje da ne pričam. No, kada bih mogao istaknuti meni najboljeg, onda je to Jurčić. On je znao za sve moje probleme, jedino sam s njim bio otvoren. Mediji ga nisu voljeli, no za mene je bio najbolji - kaže.
Iz Dinama je prvi put otišao potkraj 2013. Ugovor mu je istjecao i nije ga želio produljiti. Jedva je čekao da ode iz kluba i to je rekao čelnim ljudima Dinama. Sammir smatra da se tada sve promijenilo i da su ti dani zapravo jedan od razloga zbog kojih danas u klubu prema njemu nemaju poštovanja.
Izbačen iz momčadi
Sammir je iz momčadi izbačen u studenom 2013., za mandata Zorana Mamića. Mediji su pisali da je odbio uklizati u jednu lokvu vode, za razliku od ostalih igrača. Bio je to, pisalo se, svojevrstan team building, u kojem je Sammir odbio sudjelovati. Danas smatra da su ga ljudi u klubu počeli provocirati samo da bi ga mogli sankcionirati.
Prepričava mi situaciju koja se dogodila nekoliko dana prije te famozne lokve kada mu je tadašnji trener Zoran Mamić naredio da skine kapu s glave, iako to isto nije naredio drugim igračima.
- To je meni bio znak da se radi o provokaciji. Zatim je stigao taj slučaj s lokvom. U lokvi je ostala jedna lopta. Trening je završio, a u jednom trenutku Duje Čop, zafrkant kojeg obožavam, potrčao je prema toj lokvi i uklizao u lokvu. Nakon njega uklizali su i ostali igrači, ali ne svi. Znači, to je bila zafrkancija. Ja nisam htio. Nakon toga svi smo zajedno otišli u svlačionicu. Bili smo u karanteni, a jedna se gospođa htjela fotografirati s igračima. Stajao sam i čekao to slikanje, no kako se neko vrijeme nitko nije pojavio, otišao sam u sobu. Nije mi se dalo više čekati.
Nakon nekoliko minuta trener je sazvao sastanak i pred cijelom mi ekipom rekao: ‘Sammire, slobodan si, možeš doma’. Kasnije su govorili da sam odbio sudjelovati u team buildingu, da nisam želio ovo i ono, a prava istina je bila da sam postao nepoželjan i da su me provocirali. Žao mi je zbog toga, ali nisam ja kriv za to. To ti je odgovor na pitanje zašto sam možda u Dinamu persona non grata - kaže.
- No, unatoč tome, ipak si se lani vratio u Dinamo. Ako si bio nepoželjan, ako te ne vole, zašto si se vratio - pitam ga.
- Ponudili su dobar ugovor, a ja sam se želio vratiti doma. U Zagreb. Prešao sam preko toga. Mislio sam da će me dočekati pozitivnija atmosfera. Ali nije bilo tako. I na kraju smo se rastali kako smo se rastali. Svatko na svoju stranu. No ponavljam - Dinamo je moj klub i uvijek će to biti - priča Sammir.
Baš u tom trenutku, dopredsjednik Dinama Tomislav Svetina ušao je u restoran.