No, dva zlatna gola Ante Rukavine i mat Domagoja Vide produljili su Dinamove nade. Ipak, nakon svega viđenog, nakon jedne infarkt utakmice, moramo se pitati - dokle.
U mučnoj, nenogometnoj, depresivnoj atmosferi, u kojoj je čak i rezultat utakmice, koji Dinamu znači dovod kisika, čak i u toj utakmici sve je svedeno na rat između BBB-a i Dinamova glavnog menadžera Zdravka Mamića, nogometašima modrih su se odsjekle noge. Umjesto presinga, kakvim je Ćiro Blažević još prije 30 godina lomio sve suparnike, Dinamovi nogometaši u utakmicu su ušli mlako, beskrvno, bez trunke agresivnosti. Rezultat na kraju poluvremena jasno je slikao zbivanja na terenu, u kojoj je Dinamo samo dvije minute živio u nadi. Neshvatljive pogreške Dinamovih tragičnih figura Ibaneza i Vide, nedopustive u igri bilo koje, pa čak i momčadi ispod Dinamove razine, dovele su modre u izgubljenu stuaciju. Rezultat loše Dinamove igre bila je još mučnija atmosfera na tribinama, s koje su frcale sve žešće uvrede. Kad nema nogometa, publika će posegnuti za “nekom drugom zabavom”.
Čekao sam jednu od “onih” Sammirovh utakmica, kada je inspiriran, nadahnut i kada mu nitko ništa ne može. Sinoć, nažalost, te utakmice nije bilo, bugarski trener blokirao ga je udvajanjem, bio je pod prismotrom, a njegovi suigrači, prvenstveno Kovačić, nisu se znali provući kroz rupe u bugarskoj obrani. Da, mora se priznati, balkanska tika-taka bila je u prvom dijelu utakmice pogubna za Dinamovu igru. A nogometna arena je nemilosrdna, ona ne oprašta i dugo pamti. Možda je prijelomni trenutak bilo ironično skandiranje Dinamovom treneru “Ante, ostani”. Nakon toga se dogodio Vida, zabio, i spasio trenera od otkaza. Ante će ostati?