Zlatko Dračić, legendarni centarfor Zagreba, jučer je proslavio 70. rođendan. U godini kada je 70. godinu života slavio i Pele, samo nekoliko mjeseci ranije. No, zalazak u najbolje godine jednog od najboljih zagrebačkih napadača uopće slavio se neusporedivo skromnije, nego što je bio slučaj s Peleom, čijih 70 godina danima nije silazilo s naslovnih stranica.
Dračić i njegovi suigrači su se počastili u Kranjčevićevoj, gdje svakog utorka “haklaju”, a nakon toga se vraćaju u prošlost, u dane velike slave kluba iz Kranjčevićeve ulice. Na njihovoj proslavi nije bilo magazina i kamera, oni nisu za “crveni tepih”, došla su tek dvojica novinara, ZG nogometna nostalgičara, koji se još sjećaju 1963. godine, kada je Zlatko Dračić bio najbolji strijelac jugoslavenske lige sa 23 gola.
Kralj, Bubanj, Dračić, Wacha i Azinović. Bila je to prva velika napadačka petorka zagrebačkih bijelih, jednako dobra kao i Dinamova iz šezdesetsedme - Čerček, Pirić, Zambata, Lamza ( Gucmirtl) i Rora. A Dračić, koji danas izgleda kao dobrodržeći pedesetogodišnjak, bio je crna mačka” i za Dinamo, a posebno za Zvezdu. Znao im je zabiti i po tri gola. Zanimljivo, nikad nije došao u Dinamo, jer su tih godina igrači iz Kranjčevićeve rijetko prelazili u Maksimir. Plavi nisu uspjeli dobiti ni Božu Bakotu ni “ Koku” Smoleka, a Dračić je potvrdio:
- Triput me Dinamo zvao, Branko Zebec me želio, no, nikada se nije ostvarilo! Tada je važnije od nogometne karijere bilo završiti fakultet...
Kada ga pitate za najbolje igrače, neće uopće biti u dvojbi:
- Najveći je bio Štef Bobek, iza njega je Bajdo Vukas. I Dražan Jerković!
Od svjetskih igrača dobro se sjeća kralja nogometa Pelea, za kojega tvrdi da je bio najveći, a srebrnu medalju podijelili bi Alfredo di Stefano i Maradona. A koji mu se današnji napadači sviđaju?
- Diego Milito je po mojemu ukusu, i nije mi jasno zašto ne igra! A od naših igrača impresioniran sam Olićem, Eduardom da Silvom i Petrićem...
Zlatko Dračić je jedanaest godina bio direktor NK Zagreb, najbolje godine života ostavio je u Kranjčevićevoj ulici. U klubu, koji je Veselko Tenžera nazvao “Hamlet u bijelom”, jer se stalno bori sa sudbinskim upitnicima, a pokrivač nikada nije dovoljno dug. Zlatko Dračić je primjer da novac i slava nisu sve, da u životu ima i drugih vrijednosti, iako je baš on bio predodređen da bude i bogat i slavan i slavljen. Malo je Zagrepčana ušlo u klub najboljih strijelaca jedne jake lige, kakva je bila jugoslavenska ( Wölfl, Jerković, Dračić, Cerin)...