PIŠE T. ŽIDAK

Nou Camp u šoku: Nikad više tika-taka! Ali i Beatlesi su se jednom morali raspasti...

    AUTOR:
    • Tomislav Židak

  • OBJAVLJENO:
  • 26.04.2012. u 12:56

Sve sam ih izbacio iz kuće! Isključio sam telefon, snizio televizijskog komentatora na nulu, no ipak sam slutio da bi se moglo dogoditi nešto neobično. Ali, počelo je u uobičajenom ritmu, film se vrtio po davno napisanom scenariju. Roberto di Matteo se zaključao i sakrio u svoj kazneni prostor, po onoj poznatoj talijanskoj nogometnoj uzrečici - tko prijeđe centar, umrla mu majka, Barcelona je imala posjed lopte oko 70 posto, u prvom činu ove utakmice, koja uopće nije mirisala na dramu, domaći su zabili dva gola.

Onda se dogodio Ramires Santos do Nascimento... Za navijače Chelseaja od utorka navečer samo - Pele! Taj famozni Brazilac fantastičnim je lob-udarcem a la Messi zavrtio nevjerojatnu priču, koju je današnji The Sun naslovio: “Can Nou believe it?” (Može li Nou povjerovati?)...

Nije bilo Cvitanovića

Ne sjećam se kada sam zadnjih deset minuta utakmice tako živčano stajao pred televizorom. Sam u kući na Borongaju, navijao sam: “Vamos Messi...” Nije bilo odgovora, nije to bila repriza utakmice Dinamo - Newcastle iz devedesetsedme, kada se u kadru ukazao Igor Cvitanović i u zadnjim sekundama vratio nadu, koja je ipak umrla 29 minuta kasnije. Čudo se, ipak, dogodilo na Camp Nou, momčad koja je na svojem stadionu u ovoj sezoni zabila 104 gola, najbolja momčad na planetu s Leom Messijem nije uspjela razbiti desetkovani Chelsea, kojim je dirigirao “trener na određeno vrijeme”, još uvijek bez stalnog zaposlenja kod Romana Abramoviča, koji se oslanjao na četvoricu veterana (Terry, Drogba, Lampard, A. Cole). Stara garda ga je odnijela u Kuću slavnih...

Sramotna igra

Nisam mogao vjerovati da je “šepavi” Chelsea doista crna mačka Barcelone. Pokušao sam se utješiti - pa i Beatlesi su se jednom morali raspasti - ali, teško smo prihvatili da nema čupavaca iz Liverpoola, kao što ćemo teško prihvatiti da više neće biti tika taka nogometa.

Vrtim engleske portale. U toj prljavoj čaši vrzmaju se razni tipovi. Od onih koji kažu da je Engleska ponosna na Chelsea, do onih koji tvrde da je to bila sramotna igra, da se takav nogomet ne može respektirati, da su londonski plavi ljaga za nogomet. Torres spominje noć iz snova, John Terry se ispričava navijačima na idiotskoj reakciji, Roberto di Matteo salutira herojima. Sve mu je dopušteno, u finalu je. Nije to uspjelo čak ni Mourinhu, makar je jednom na Stamford Bridgeu zdrobio Barcelonu i Ronaldinha (4-2)...

Engleske novine su precizno detektirale heroja utakmice. Ramires Santos do Nascimento ocijenjen je devetkom, osmicama su nagrađeni hobotnica Peter Cech, barjaktar engleskog nepobjedivog duha Didier Drogba i kapetan Franck Lampard. Engleski izvjestitelji iz Barcelone nisu podcijenili ni suparnika, koji je loptu u svojim nogama vrtio 73 posto utakmice. Iniesta, Busquets, Sanchez 8, Messi 7. Argentinca su častili, jer, on je ipak do jučer bio - vanzemaljac! Ali, detektirali su i najslabije aktere ove predstave, što je svakako bio golman Barce Valdes, zakazao je i Dani Alves, bez obzira na asistenciju Cuenca ne spada u ovu momčad, a na izlaznim vratima ozbiljnog nogometa je, na žalost, i Xavi Hernandez. Vrijeme je da s Raulom ode u “posljednji lov” na petrodolare u Katar...

Pobjeda ‘autobusa’

Sve ovo što sam nabrojio i u tamnom raspoloženju malo i “potkovao” istina je. Međutim, Barcelona je tri godine bila najbolja momčad na svijetu, oduševljavala je svijet nogometnom posebnošću i nakon tri slabije utakmice - više ne valja. Leo Messi nije tri utakmice zabio gol, protiv Chelseaja i Reala nije odigrao simultanku i - više ne valja. Pep Guardiola je izgubio dvije utakmice protiv Mourinha i njegove talijanske kopije sa Stamford Bridgea, a jedva se može sjetiti koliko ih je puta prije toga pobijedio, i - više ne valja. Iako je baš on, po nacrtima Johana Cruyffa izumio tika taka nogomet. Pa iako nisam želio rabiti prljave i nekorektne misli, ipak je to jače od mene i pitat ću - što je izumio Mourinho? Pepea!

Guardiola nam je ponudio “Božji nogomet”, ali narod se radije klanja “zlatnom teletu”, geniju destrukcije, incidenta, uživa u psihološkom gnječenju sudaca, u omalovažavanju svih i svega osim vlastitog ega. Odrekli smo se oku ugodnog nogometa i slavimo “autobus parkiran u kaznenom prostoru”. Barem tako to danas zovu treneri koji zagovaraju nogomet. Ako takvih uopće još ima?

Chelsea iza ‘Tottanica’

Iako svi znamo da ovo više nije ona Barcelona, meteor se počeo gasiti već protiv AC Milana, da to više nije Messi s onoga svijeta, prebrzo smo počeli sumnjati. S užitkom smo brojali minute do kraja, brojali smo dream teamu i slaviti statistiku, koja kaže da je nakon devet godina Barcelona napokon kiksala na tri utakmice zaredom. Meni je, pak, drago da smo se vratili u staro korito.

Barcelona više nije najveća momčad svih vremena, to su, ipak, Real Madrid, a možda i Manchester United, Leo Messi nije najveći, već su to Pele, Zidane ili Cristiano Ronaldo, a više nema ni dvojbe tko je veći nogometni trener, ta titula je sada u šakama Josea Mourinha, koji je porušio sve rekorde i barijere. I nogometne, i zakone pristojnosti. Neće se Madrid, Milano i London više buniti da je previše penala za Barcelonu, neće se više citirati Zlatan Ibrahimović, koji Messija ne može smisliti ni na slici, neće više biti usporedbi s Gretzkym i Air Jordanom, rijeke su se vratile u korita uobičajenosti.

U finalu je šestoplasirana momčad engleskog prvenstva, ispred koje je čak i Tottenham, zvani “Totanic”...

Izdvajamo