KRENULA JE OPERACIJA RUSIJA

OPERACIJA RUSIJA Najveća životna avantura hrvatskog nogometnog izbornika: Vjeruje kako može ponoviti čudo iz Francuske i nadmašiti legendarnog Ćiru

REUTERS

Zlatko Dalić i Luka Modrić

 

 

U nedjelju (3. lipnja) u 16 sati, na kultnom Anfieldu, počeo je novi “vatreni” show program. Pripremnom utakmicom s Brazilom otvara se svojevrsno ludilo zvano Svjetsko prvenstvo. Još jedno od kojeg Hrvati, tradicionalno, mnogo očekuju pa se onda već krajem lipnja bude popišani u prvom krugu natjecanja.

Zašto bi baš ovo prvenstvo trebalo biti drugačije od 1998. naovamo, u dvadesetogodišnjem rascjepu u kojem nismo uspjeli proći ni skupinu, a kamoli doći na velik i neizbrisiv francuski trag? Dvije su, realno, postavke razmišljanja da bi Rusija trebala biti trijumfalnija od Brazila, Njemačke, Japana i Koreje. Kao prvo, momcima je ovo posljednja prilika karijere, s obzirom na to da će se nakon Mundiala od svetog dresa definitivno oprostiti Modrić, a posve vjerojatno i Ćorluka, Mandžukić... Kao drugo, na čelu vatrene družine stoji prilično zanimljiv lik, koji od listopada naovamo ima samo misao vodilju: kako nadmašiti legendarnu generaciju ‘98. Njegovo je ime - Zlatko Dalić.

- Sad kad je sve ovo ludilo prošlo, treba mi mjesec dana mira, tu uz obitelj, u kućici pored Drave, da počnem skicirati planove za Rusiju - rekao je netom nakon što je kao vatrogasac ugasio veliki požar koji je prijetio spaliti posljednju ambiciju ove velike, ali još nedorečene generacije, koju je preuzeo u kriznom trenutku te je ipak odveo do Mundijala.

Korak do sna

Razbacane ideje uokolo, kao jasno definirana skica nečega što bi, sanjari obični hrvatski navijač uoči počinka, tvrdog kreveta i lakog sna, trebalo postati remek-djelo ovog 51-godišnjeg Livnjaka.

Zašto bi baš Dalić trebao postati “taj”?

Priču o Zlatku Daliću, kao čovjeku od kojeg se s pravom očekuju velike stvari, valja pričati otpočetka, kroz slike koje smo s njim prošli, od igračkih dana, kad je za karijere postao Varteksova ikona, preko školovanja kod mentora Ćire, pa rada s Ladićem u mladoj reprezentaciji, gdje je, konačno, ovu generaciju i upoznao. I tad je bio na korak do senzacije. Igrala je, naime, ova generacija 2010. izlučnu utakmicu mladih reprezentacija za odlazak na Euro (Lovren, Vida, Badelj, Rakitić, Perišić...), no uz pomoć suca Španjolska je slavila, iako je dojam dosta jak i danas: “mini vatreni” bili su na koračić od sna.

- Nije nam bilo suđeno, no svaki od ovih igrača ima pravo na ponos. Napravit će oni veliku karijeru... - rekao je tada kao Ladićev pomoćnik u mikrofon Sportskih novosti.

Zagreb, 210518.
Kaptol Centar.
Premijera dokumentarnog filma Vatreni meksickog redatelja Edsona Ramireza. Film je o hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji i njenom povijesnom uspjehu na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj 1998. Prihod od ulaznica namijenjen je Udruzi Kolibric.
Na fotografiji: Zlatko Dalic, Miroslav Ciro Blazevic.
Foto: Ronald Gorsic / CROPIX
Ronald Gorsic / CROPIX

Zlatko Dalić i Miroslav Ćiro Blažević

 

Ispostavilo se, međutim, da su svi napravili veliku karijeru, samo što je on išao okolnim putem. Kroz Aziju. Ubrzo nakon što ih je HNS, naime, razdužio, Zlatko Dalić otisnuo se u nepoznato stvarajući trenersko ime ispočetka. Praktički kao anonimac.

- Otišao sam trbuhom za kruhom u Saudijsku Arabiju. Samome sam si rekao - idi i probaj. Dvije sam godine radio u pustinji, nitko nije ni znao za mene. Jedini sam trener u Aziji koji je četiri godine zaredom prošao grupu u Ligi prvaka i dvaput igrao četvrtfinale te po jedno polufinale i finale - kaže danas.

No upravo taj prvi dodir s tom generacijom, čijih je danas devet igrača postalo okosnica “vatrenih”, i danas je živ. I jako je važan. Neki dan je, naime, i Ivan Rakitić jasno otkrio:

- Točno je da imam poseban odnos s Dalićem. On je bio pomoćni trener u mladoj reprezentaciji prije osam godina kad sam igrao u njoj, uz to imamo dosta zajedničkih prijatelja iz Splita. Meni je stvarno Dalić jako, jako poseban. No prije svega zato što je veliki radnik, veliki taktičar te ima jasne i dobre ideje. Iznimno volim raditi s njim, sretan sam što je s nama. Drago mi je što je dobio tu priliku. Uvjeren sam da će nas maksimalno spremiti, da ćemo biti jači nego prije.

Autoritet znanja

Dalić, pa njegov pomoćnik Ladić, dakle, ovu generaciju zna još iz “pelena”. A ondašnje jake spone kojima smo živo svjedočili, s obzirom na to da sam tad pratio mladu reprezentaciju, jako su žive. Ona generacija i današnji izbornik kliknuli su na prvu.

Usto, današnjim “vatrenima” iznimno se sviđa što je na klupu stigao čovjek koji se sam sve ostvario tamo daleko, bez pomoći ili struje. U njihovim očima taj doseg, pa makar se radilo “o tamo nekom arapskom svijetu”, znači dosta, oni to doista cijene. Nadalje, Dalić je vjernik, kojem je obitelj na prvome mjestu. Još je u Varaždin 1992. godine stigao s djevojkom Davorkom Propadalo s kojom se kasnije oženio. Davorka je također iz Livna. Zlatkov vjenčani kum bio je Edi Šunjić, poznati nogometni sudac iz Splita. Par ima dvojicu sinova, Tonija i Brunu, a premda već odrasli, trude se provesti maksimalno vrijeme zajedno. Taj moment Dalić je prenio na reprezentaciju.

- Autoritet uvijek gradim na povjerenju i znanju. Ako igrači vide da im ja mogu nešto kvalitetno ponuditi, onda oni to prihvate. Prošla su vremena kad su treneri bili jako strogi, vikali, galamili na igrače, to ne prolazi. Ti igrači imaju svoje ugovore, karijere, pozicije, oni moraju u tebi prepoznati i prijatelja i čovjeka koji može za njih napraviti nešto. Najvažniji autoritet je autoritet znanja. Znao sam reagirati burnije i u sekundi, no to se nikad nije pokazalo dobrim. Nekad treba prelomiti u momentu, posve je lako sve srušiti, i prijatelje i ekipu i obitelj, no nekad neke stvari treba sačuvati, prijeći preko nečega - otkriva Dalić odnos koji su ovi igrači prihvatili.

Najveći rizik

- Preuzeo sam najveći mogući rizik. Najveći rizik u državi je bio preuzeti hrvatsku nogometnu reprezentaciju. Svi su je otpisali. Da sam izgubio u Kijevu, bio bih gotov! Stisnuo sam muda i krenuo, da, baš tako. Nisam se izvlačio. Znate li uopće da ja nisam ništa pitao, niti što, niti koliko... Niti mi išta treba. Ne treba meni baš ništa. Svoj sam život riješio u Aziji. Ne trebaju meni ni kamioni, ni avioni, baš mi ništa ne treba. Osigurao sam svoju obitelj za cijeli život. Ja sam Hrvat, svoju reprezentaciju bih vodio iz ljubavi, domoljublja... - bila je ujedno rečenica koja je potpuno kupila ključnu ekipu.

Nakon, naime, odlaska Slavena Bilića, hrvatska reprezentacija nije se do kraja uspjela naći u odnosu s Igorom Štimcem, Nikom Kovačem, kao ni Antom Čačićem. Od 2012. dosad “vatreni” su bili u vezama koje bi se ispočetka pokazale dobrima, no ubrzo su postajale toksične, što se odražavalo na igru, odnose, a posljedično i na rezultat.

Dalić, vješt komunikator i inteligentan tip, bio je nešto što je ovim momcima, očito, trebalo.

Nije, naime, potrebno dugo vremena provesti s njima da shvatite kako Dalić vješto koordinira svakom akcijom.

- Zašto mijenjamo lokacije? Mislim da ih nije dobro držati predugo na istome mjestu, dođe do zasićenja, zato smo bili u Rovinju, pa ćemo skočiti do Rijeke, a onda i provesti nekoliko dana u Slavoniji. Ujedno, puštam im sad i malo slobode jer kad se zatvorimo u rusku šumu, bit će gotovo - daje jasno do znanja da brine o svakom segmentu, iznimno važnom u postizanju konačnog cilja.

- Ali, da se razumijemo: Sve u karijeri sam postigao razgovorom, dijalogom, pričom. Međutim, bez obzira na to što volim razgovarati s igračima, zna se, ja sam šef! Ja sam the boss! Naravno, dajem igraču za pravo da kaže svoje mišljenje, pitam ga, pričam s njim... Ali na kraju uvijek mora biti po mome. Ako tako ne ide, onda tog igrača eliminiram bez pardona!

Osvajanje svlačionice

Dalić je, dakle, uspio u nečemu u čemu su padali i Štimac, i Kovač, i Čačić. Uspio je osvojiti svlačionicu. Kasnijim izjavama da je ova reprezentacija zaslužila izaći iz sjene “vatrenih”, čime je odao i svoj kuraž, samo si je podigao rejting. I kad je sve to učinio, mogao se baciti na stvaranje strategije, koja će, ipak, o njemu dati konačni pravorijek. Za dva tjedna u Rusiji, na vrhuncu Dalićeve karijere, vidjet ćemo koliko je dobro u svemu uspio. Priprema je bila briljantna, Ćirin učenik koji je od “šefa” sjajno preuzeo motivacijske manire, odlazi na Mundijal “skinuti” stigmu s ove reprezentacije, koja, realno, još od 2008. i onog tužnog Eura u Austriji živi pod velikim opterećenjem te slavne 1998. godine. Jer, po mnogima, ali i - ključno! - njima samima, oni jesu generacija koja je stvorena za velike stvari.

- Film “Vatreni”? Ne, neću im ga sad pokazati, da ne izgore. To čuvam za Rusiju, tamo ću im to pustiti, da vide, da ih strese. To je jedno od tajnih oružja - otkrio je na jednom od rovinjskih čvenkova.

Ako je 2008. bila početak, onda je 2018. definitivno prolog priče o Modriću i društvu koji su morali izaći iz sjene koja ih je potpuno nadvila i koja je još krajem prošle godine prijetila da će ih pojesti i ispljunuti negdje putem. Dalić je, međutim, našao put. A Dalićeva vizija tog puta, međutim, ne staje samo na “coubertinovskom” plasmanu. Dapače, Zlatko kuje - zlato. Dobro, možda malo pretjerujemo, ali...

- Naravno da vjerujem da ova generacija može izaći iz sjene “vatrenih”. Uvjeren sam da ćemo u Rusiji biti sjajni. Ovi su igrači na okupu 10-ak godina, a nikako da naprave veliki iskorak. Vrijeme je za to, vrijeme je za velike stvari. Napravit ćemo to zajedno, imam dobar špurijus - bez krzmanja, vrlo hrabro ističe za kraj.

Odnosno početak, jer u nedjelju kreće životna misija Ćirina učenika, vjernika i fanatika koji ima samo jednu ideju: kako nadmašiti “vatrene”. Liverpool, 16 sati, i Brazil poslužit će kao putokaz, a tamo od Kalinjingrada kreće autoput koji bi trebao voditi - ravno do Moskve.

 

Izdvajamo