KOBNA ITALIJA

OPORAVAK KRALJA Luka Modrić: 'Neću ubrzavati povratak, ali bit ću spreman za bitne okršaje'

getty images

'Malo me muka uhvatila kad su mi rekli da ću biti tri mjeseca aut'

Uskoro će tisuću dana kako je Luka Modrić realovac. Što se promijenilo u vašem životu?

- Uh, kompleksno pitanje. S jedne strane profesionalne, puno se toga promijenilo, jer sam dio najmoćnije momčadi na svijetu, osvajam najvažnije trofeje, doživljavam fantastične stvari koje može pružiti ovako slavan svjetski klub. S privatne strane, rodila nam se kćerka Ema, obitelj je sretna u Madridu. Opet, kad gledam onako po svome, mislim da sam ista osoba, sretan s obitelji i istih odlika i mana kao prije…

Činjenica je da ste sada riješili materijalnu egzistenciju i svojim potomcima, imate slavu globalne zvijezde. Je li vas to ipak malo zaljulja…?

- To drugi trebaju procijeniti, osobno mislim da sam ostao čvrsto na zemlji. Neću sada kazati da mi se život odvija kao i prije, jer to nije istina. No, s tim posljedicama slave i zarade imam jasne odnose. Novac bitno olakšava život i omogućava kvalitetniju svakodnevicu, lišenu tereta brige kako si organizirati život. Ipak, to nije garancija da će čovjek biti sretan, dapače, ako doista nisi čvrsto na zemlji, slava i novac ti mogu samo zakomplicirati život. Ono što se može dogoditi to je da okolina počne mijenjati odnos prema tebi i očekuje nešto više…

Jednom je vaš uzor i danas veliki štovatelj, Zvone Boban, kazao da su u životu najčešće stečena prijateljstva snažnija od onih definiranih djetinjstvom. Ona su, kaže, realnija budući da čovjek stari i biva zreliji u promišljanjima u novim stvarnostima.

- Baš tako, svima se događa jer je to sastavni dio života. Svako vrijeme nosi svoje situacije, odnose. Neki se samo učvršćuju, drugi se olabave i otpuste, stvaraju se novi. Takve sam mijene prolazio i kad nisam bio poznat igrač. Veći dio ljudi iz mog okruženja je i dalje “tu” i pokazuju mi kako prepoznaju da sam zapravo isti. Doduše, stariji jesam…

Sada kada ste ozlijeđeni, vjerojatno više o svemu tome razmišljate. Znate kako ide, pogotovo kad čovjek uspije i zaradi, postaje manje simpatičan?

- Ha, valjda se od toga ne može pobjeći, ključno se naučiti živjeti s takvim pristupima drugih. Mislim da sam doista očvrsnuo u životu još otkako sam bio klinac i suočavao se s nemalim problemima. Puno mi je tu, uz moju obitelj, pomogao, nažalost pokojni, Tomislav Bašić. Njegovi su savjeti bili odlučni da ustrajem kad mnogi nisu vjerovali da mogu nešto u nogometu učiniti…

U sjajnoj vam 2014. godini zapravo imate i dva crna trenutka. Bašićev odlazak je prvi…?

- To je tako u životu. Eto, Real je osvojio toliko željenu Decimu u godini kada je preminula najveća legenda Alfredo Di Stefano. Za šjor Tomu mi je, pored tuge što je preminuo, posebno bilo žao što nismo mogli podijeliti radost ciljeva koje mi je on jedini pretkazivao od pionirskih dana. Jedan je od prvih ljudi kojih sam se sjetio kad je završila utakmica u Lisabonu!

Druga teška situacija bila je ozljeda u Milanu?

- Dogodi se! Gledam to s vedrije strane; ako se imalo dogoditi neka bude u ovom periodu, da se mogu vratiti kad počne kreševo za trofeje i reprezentativne obveze. Ta ozljeda nikako ne umanjuje sve lijepo doživljeno u nogometnoj mi 2014. godini.

Pet godina je prošlo od posljednje vam teže ozljede?

- Malo me muka uhvatila kad su mi rekli da ću biti tri mjeseca aut, valjda i zbog sjećanja na 2009. godinu, kad mi je napukla noga u Tottenhamu, te saznanja o dugoj pauzi. Moram, međutim, biti realan, sa zdravljem sam do sada imao sreće i ne smijem se žaliti.

Još da si niste sam pogoršali ozljedu u Milanu, drugim sprintom…?

- Ponese igra, želja da spriječiš protivnika, iako sam već u prvom “cracku” osjetio da je nešto otišlo. Nemam iskustva s ozljedama pa je valjda to pridonijelo da potrčim i praktično pokidam tetivu kvadricepsa. Srećom, druga nije pukla do kraja i nisam trebao na operaciju.

Kako teče oporavak?

- Da kucnem o drvo, sve ide super. Krajem godine idem na još jednu magnetsku rezonancu i očekujem da je zaraslo sve kako treba pa da od prvog dana nove godine krenem s drugom fazom rehabilitacije. Prognoze govore da bih sredinom veljače mogao zaigrati, ali kad mi daju zeleno svjetlo još ću tjedan dana jačati nogu i kondiciju. Neće ništa pobjeći, a ključno je da kad se jednom vratim to bude to.

Dobro dođe i tri mjeseca da proanalizirate gdje ste i što ste. Ulazite u 30. godinu, valja napraviti inventuru i posložiti priču za dalje?

- Kao prvo, tek sam navršio 29, nemojte mi dodavati, ha-ha… A točno je da mi je ovo vrijeme dobro došlo da se malo resetiram, posložim neke stvari u svojoj glavi, organiziram bolju svakodnevicu. Da ne govorim kako je s obitelji puno više vremena, iako sam preko dana 7-8 sati na tretmanu u kampu. Sin Ivano ide češće sa mnom, vidi se da baš uživa kao i ja s njim, a kćerka Ema, koja je još mala, valjda se navikava da tatu vidi više po kući. Supruga? Vanja je najvažniji oslonac i sve mi baš puno olakšava, pogotovo svojim strpljenjem.

Što ste uspjeli učiniti, a što inače ne stignete?

- Pa recimo imam vremena da nešto pročitam. Trenutno obrađujem vrlo zanimljiv mi roman PSI.

Izdvajamo