'MOJE SRCE BIT ĆE S TOBOM'

PIŠE T. ŽIDAK Sandra je istinska heroina! Zato sam ovu kolumnu posvetio našoj puci iz Dubrave, a ne gospodi koja preziru ovaj grad

    AUTOR:
    • Tomislav Židak

  • OBJAVLJENO:
  • 22.08.2015. u 11:04

Cropix/Boris Kovačev

Prije nekoliko tjedana zaputio sam se u neobičnu avanturu. Petnaest sati sam putovao do starog njemačkog grada Triera, tražeći izgubljeni disk jednog izgubljenog vremena.

Tražio sam Gabriele Reinsch, Istočnu Njemicu, kojoj je 9. srpnja 1988. godine iskliznuo disk iz ruke do nevjerojatnih 76 metara i 80 centimetara. U međuvremenu je srušen Berlinski zid, pokopana je i Istočna Njemačka, ali rekord Gabriele Reinsch još stoji uspravno, kao nedodirljivi simbol jednog vremena, kada se, kažu, živjelo u mraku. Onda je neka budala upalila svijetlo...

U četvrtak, 19. kolovoza, dan prije nego što će otputovati na svjetsko prvenstvo u Peking, Sandra Perković je svratila u “Van Gogh”. Predao sam joj neobični poklon, disk koji joj je poslala Gabi Reinsch. Jedan iz kolekcije diskova, koji su doletjeli do svjetskog rekorda. Uz poruku: “Sandra, moje srce bit će s tobom!”

Gospođica Perković je bila ushićena darom vlasnice vječitog svjetskog rekorda.

“Sada mi još treba samo majčin blagoslov i spremna sam za veliku misiju”, rekla je olimpijska pobjednica, europska i svjetska prvakinja, koja je iz “Van Gogha” i Dubrave krenula po još jednu zlatnu medalju. Uz dvije motivacijske injekcije; Gabrijelin disk i majčin blagoslov. Sandra Perković ne živi u iluziji da će oboriti svjetski rekord “s brkovima”. I Gabi Reinsch kaže; taj rekord nikad neće pasti.

Tih godina sam bacala između 72 i 73 metra, ali, samo jednom je disk odletio tako daleko. Da, tih godina je bilo i duljih hitaca, Martina Helmann, također Istočna Njemica, bacila je preko 78 metara, ali taj hitac atletska federacija nikad nije priznala. Danas su duljine neusporedivo skromnije, Sandra je kraća 5,5 metara, ali, danas su doping kontrole rigorozne, a nema ni Istočne Njemačke i njezinih famoznih doktora i trenera, koji su isfabricirali nekoliko rekorda, koji će živjeti vječno. I nikada nisu uhvaćeni u doping skandalu...

Sandra u Peking ide po naslov svjetskog prvaka. Do koje daljine bi mogao iskliznuti disk iz njezine ruke? Taman toliko da bude dovoljno za zlatnu medalju, smije se Sandra, a mi ćemo nestrpljivo iščekivati utorak, 13.00 sati, kada ćemo doznati je li joj disk Gabi Reinsch donio sreću.

Sandra Perković je jedna od najvećih hrvatskih i zagrebačkih sportašica uopće. Uz Janicu Kostelić, Dragutina Šurbeka, Zlatka Žagmeštra, Nikolu Plećaša, Borisa Renauda, Štefa Lamzu i Ivana Prebega. Na sportski olimp počela se penjati 2.010. godine, kada je u Barceloni postala europska prvakinja, a to je potvrdila u Helsinkiju (2.012.) i Zurichu (2.014.). U Londonu 2.012. godine osvojila je olimpijsko zlato, u Moskvi godinu dana kasnije i naslov svjetske prvakinje. U svojoj disciplini pokorila je svijet, njezina druga mjesta su rijeđa nego kiša u Sahari. Vedra i uvijek nasmijana “puca” iz Dubrave tvrdi da je u top formi, zahvalna je Zagrebačkom športskom savezu, koji ju je počastio avionskom kartom u biznis klasi na dalekom letu do Pekinga.

Sandra Perković je sportsko čudo, ali ne treba očekivati nadčovječanski hitac. Jer, iza Sandre ne stoji team specijalista, farmakologa, energetičara, kamp u kojemu se mijenja krv obogaćena kisikom i ubrizgava uoči natjecanja, iza nje stoji samo trener Edis Elkasević, koji se čak nije htio ni slikati, jer “ima veliku glavu” i mali poguranac gradonačelnika Milana Bandića, koji je Sandrin simpatizer i mecena. Sve je to imala Gabriele Reinsch prije 27 godina, i nekoliko mjeseci nakon što je postigla svjetski rekord u Neubrandenburgu, na olimpijskim igrama u Seoulu osvojila je samo sedmo mjesto, s “mizernih” 67 metara i “nešto” centimetara. Sandra ne oscilira, ona je postojana poput Janice Kostelić, koja je pobjeđivala vozeći i na jednoj skiji.

Nije mi žao što sam “iskliznuo” s nogometnih tračnica i tintu potrošio na istinsku sportsku heroinu. Bolje, nego mrčiti papir, diveći se Dinamovoj bižuteriji, koja će biti izložena u Ligi prvaka. I dok će s maksimirskih zvučnika odjekivati himna Lige prvaka, pitam vas; da li bi Eduardo, koji se skriva iza živog zida, Machada koji igra s isukanim srednjim prstom, Fernandesa koji za 900.000 eura glanca klupu, da li bi ta i ina gospoda ikada igrala Ligu prvaka da nije Platinija i Dinama. Nikada ne bi zaradili toliko novca i nikada ne bi zakoračili na travu Santiago Bernabeua ili Old Trafforda da nisu došli u Zagreb. A oni taj grad preziru, ovdje se ponašaju kao zvijezde, a svega toga ne bi bilo da nije Jožeka Pivarića iz Zeline ili Antiše Ćorića iz Širokog brijega. I zato sam ovu kolumnu posvetio Sandri Perković, našoj puci iz Dubrave, koja već dugo stanuje na sportskom Panteonu i kojoj će palčeve držati čak i vlasnica vječnog svjetskog rekorda Gabriele Reinsch...

Izdvajamo