NESTVARNA AVANTURA

Hrvatski maratonac u Sjevernoj Koreji: 'Zamislite da ispraznite Novi Zagreb od automobila!'

    AUTOR:
    • Jutarnji.hr

  • OBJAVLJENO:
  • 15.04.2016. u 08:43

privatni arhiv

Berislav Sokač uspješan je poslovni čovjek i maratonac koji je istrčao najveće svjetske maratone. Od onog u Bostonu, New Yorku, Chicagu, Tokiju, Berlinu pa do Londona. Ljubav prema trčanju prenio je u svakodnevicu kao jedan od osnivača tvrtke 'Run Croatia'.

Posljednji trkački izazov bio je maraton u Sjevernoj Koreji koji je Berislav istrčao prošlog vikenda a samo za čitatelje Jutarnjeg lista podijelio je svoje dojmove iz Pyongyanga.

Ovo je drugi dio njegove priče...

 

Petak, 18 travanj

Oko 16 sati, kad smo se vratili iz razgledavanja Šangaja, krenuli smo s pripremama za noćni let u Pyongyang. Prvo što sam napravio došavši u sobu bilo je da sam se spojio na Wi-Fi. Još malo interneta! Kako u Sjevernoj Koreji nema interneta, naš četverodnevni posjet toj zemlji bit će jedinstveno iskustvo potpune izolacije.

Prvo sam primio desetak poruka od grupe s kojom putujemo iz Šangaja za Pyongyang. Čitam jednu po jednu da vidim ima li promjena u planu puta. Zadnja je od nekog Petera Bonda koji pita postoji li netko raspoložen za carbo-loading u talijanskom restoranu Bella Napoli. On također nudi prijevoz do aerodroma za četiri osobe? Naprosto ne mogu vjerovati da u gradu u kojem živi 20 milijuna ljudi, čovjek želi jesti u restoranu koji je dio našega hotela te da ima i 4 slobodna mjesta u autu. A nas je četvero. Jednostavno nemoguća kombinacija! Naravno, javio sam mu da nam se pridruži u restoranu Bella Napoli te da bismo rado s njime otišli do aerodroma.

U 18 sati, Iva, Patrick, Goran i ja smo se našli na recepciji kako bismo otišli na kinesku masažu. Rekao sam im da imamo sreće i da imamo besplatan prijevoz do aerodroma s nekim domaćim tipom. Na to je Goran rekao da je to sigurno neki špijun te da sam se odao, a Patrick nastavio da većina Kineza uzima europsko ime Peter, a prezime Bond je izmišljeno. Također kaže da sam odao našu lokaciju sjevernokorejskoj tajnoj službi. Iako je sve krenulo kako zezancija, naš je razgovor postao ozbiljan i više nisam bio siguran šale li se ili ne.

Otišao sam prvi na večeru, ali Peter Bond nije došao u dogovoreno vrijeme. Čekam 10 minuta i nema ga. Baš u trenutku kad počinjem misliti da su moji šaljivi frendovi možda imali pravo, dolazi on - Peter Bond. Plavi Šveđanin! Upoznamo se. Primijetim da mu se grašci znoja nakupljaju na čelu. Poslije u razgovoru shvaćam i zašto. Peter stanuje 10 minuta od restorana Bella Napoli. Mail je poslao tek tako na cijelu grupu, bez ikakvih očekivanja da će mu se itko javiti. Kad li, javi mu se ekipa od četvero ljudi koji k tome ima rezervirani stol u Bella Napoli. I on je oklijevajući došao, kako je objasnio, jer nije mogao vjerovati da je u višemilijunskom gradu moguća ta kombinacija. Izgleda da zbilja nije lako odletjeti u taj ozloglašeni Pyongyang.

Prema redu letenja, let za Pyongyang je zakazan u pola sata poslije ponoći i traje 2 sata.

Trkači se okupljaju ispred boarding šaltera. Upoznajemo se i čekamo sjevernokorejskog službenika koji bi našem vodiču trebao donijeti vize za svakog trkača. Do zadnjeg trenutka ne zna se tko će sve poletjeti ili ostati u Šangaju. Među nama ima Amerikanaca, Francuza, Poljaka, Estonaca, Australaca, Nijemaca i, naravno, Hrvata. Svi do jednog se slikaju ispred monitora na check-inu kako bi imali dokaz da lete u Pyongyang. Fotografije šalju prijateljima i obiteljima, kao da se možda neće vratiti s tog putovanja. I mi to činimo. Dolaze vize. Prozivka. Jeee, dobili smo ih, makar nije to onaj bezbrižno sretni “jeee”.

Poslije boardinga dolazimo pred avion, a pred nama nesvakidašnji prizor. Iz dva se autobusa iskrcalo gotovo dvjestotinjak putnika i nitko ne ulazi u ruski Antonov. Svi se slikaju ispred aviona kao da će im to biti zadnji let u životu. Svi su uzbuđeni jer leti se u Pyongyang. To je jedinstveno iskustvo. Nakon što smo se svi poslikali u glasnom žamoru, krenuli smo u avion. A onda - lijepo iznenađenje!

Zbilja sam letio svakakvim avionskim kompanijama, ali još nisam vidio stjuardese u minicama. Da, sjevernokorejske stjuardese ne samo da imaju lijepe uniforme, nego su i zgodne i još k tome u minjacima šeću avionom. Muški je svijet bio pozitivno iznenađen ovakvim startom. U avionu na monitorima cijelih dva sata treštao je najpoznatiji sjevernokorejski ženski band. Komadi bubnjaju, ribaju gitare, a spotovi u pozadini prikazuju rakete, avione, topove - ponos Sjeverne Koreje.

U 3:20 započinje slijetanje. Spuštamo se a da se ništa ne vidi. Mrkli mrak! Već bi se trebali vidjeti obrisi Pyongyanga, ali ne. Sletjeli smo u mrak. Vojnici nas gledaju s prozora kasarni. Izlazimo iz aviona izravno u lijepu, novu i modernu zračnu luku. Dočekuju nas vojnici ozbiljnih lica. Izgledaju kao dečki s kojima nema šale. Na ulazu u zemlju prolazi se takav pregled, kakav nisam još nikad doživio. Svima su nam oduzeli satove, kamere, telefone, knjige, laptope. Čekamo u redu. Već je 4:15, ali nam se ne spava zbog adrenalina koji kola našim venama. Prilazi mi vojnik i traži me da se ulogiram u telefon. Provjerava koje aplikacije koristim, i foto-album. Pregledava sve fotografije u potrazi za religijskim ili pornografskim sadržajima. Te su dvije stvari u Sjevernoj Koreji strogo zabranjene i kazne su rigorozne. Drugi mi vojnik pretražuje laptop. Nasumce otvara foldere i pokušava pronaći sumnjivi sadržaj. Treći gleda moj GPS sat i razmišlja da li da mi ga oduzme ili ne. Objašnjavam mu da je to GPS isključivo za trčanje. On uredno upisuje serijski broj sata i ime Garmin u svoje bilješke. Kontrola je zaista detaljna.

U 4:45 smo raspoređeni u autobuse zajedno s našim čuvarima, a onda nas proguta mrak. Kad je prvi autobus upalio motor, ugasila su se sva svjetla aerodroma. Nevjerojatno! Ogroman su kompleks zamračili kao što ja gasim svjetlo u svojoj sobi kod kuće. U Sjevernoj se Koreji štedi struja i ako nema slijetanja ili odlazaka, nema potrebe da aerodrom svijetli.

Krenuli smo prema Pyongyangu na put dug oko 30 km. Sve je u mraku. Ali tada se u autobusu susrećemo s još jednim nesvakidašnjim iskustvom. Oduzeli su nam putovnice i vize. Zbilja nelagodan osjećaj. Pretpostavljali smo da ćemo u hotelu ostaviti putovnice, ali ovako su nam odmah dali do znanja da se nalazimo iza željezne zavjese.

Mala naselja uz cestu, sva zavijena u crno. Dan se polako budi. Izranjaju ljudi na biciklima. Guraju ih i voze uz cestu ili zemljanim putovima. Osjeća se miris siromaštva. Ulazimo u Pyongyang. Nema ni jednog automobila. Ne da ih nema na cesti, nego ih nema ni parkiranih. Zamislite da ispraznite Novi Zagreb od automobila. Grad duhova! Izgleda zastrašujuće kad dođeš iz razvijenog svijeta. U 5:40 prolazimo pokraj glavnoga trga. Na trgu je već postrojeno stotinjak ljudi s crvenim kapicama. Goran je zapanjen. Kaže: “Nije mi ovo ugodno za gledat.”

Dolazimo u hotel. Imamo 2,5 sata za spavanje, a onda započinje program. Nema slobode u Pyongyangu. Doručak u 9h. Odlazak u razgledavanje grada u 9:30. I tako cijeli dan do 20 sati.

Izašavši iz hotela u 9:30 sati, prvi smo se puta susreli s ljudima na ulici. Čudno se okreću prema nama. Nije to ona vrsta okretanja koje smatramo normalnim. Usporeniji su i opušteniji. Doimaju se kao da besciljno hodaju. Poslije smo u grupi komentirali kako smo svi mi ubrzani radi agresivnih marketinških oglasa koji prekrivaju ulice, te jer smo bombardirani svakojakim aktivnostima, internetom, pametnim telefonima. Mi smo definitivno online ljudi, dok su oni posve offline. A najviše zapanjuje saznanje da je to vidljivo i u samim pokretima.

Pyongyang je inače pun veličanstvenih mauzoleja, spomenika Korejskom ratu, sportskih dvorana. Nakon što smo obišli mauzolej i rodnu kuću Kim II–Sunga te Institut znanosti koji ima preko 3 000 kompjutora koji su na raspolaganju građanima, ali nismo vidjeli nikoga da radi na njima, ali nismo ni zamijetili da je bilo koji od njih spojen na neku mrežu.

Došao je i red na metro u Pyongyangu koji je ukopan 70 metara pod zemljom za slučaj da dođe do nuklearnog rata da se stanovništvo može dovoljno duboko skriti. Bilo je pravo iskustvo hodati među običnim ljudima, voziti se 3-4 stanice s njima. Sjediti pokraj njih. Djeca bi nam se smijala, ali odrasli nam nisu pridavali nikakav značaj. Gotovo svi nose značke Kim II-Sunga te ne komuniciraju čak ni pogledom sa strancima. Izašli smo na danje svjetlo i otišli pogledati najveći stadion na svijetu koji prima 150 000 ljudi. Tu ćemo sutra startati i završiti utrku pred navijačima. Apsolutno golemo zdanje - neshvatljivo koliko je čudovišno velika konstrukcija. Za usporedbu, Barcelonin stadion Camp Nou 35% je manji, a riječ je o najvećem stadionu u Europi i drugom po veličini u svijetu. Autobusom smo obišli stazu koju ćemo istrčati. Na povratku u hotel, oko 18 sati, stali smo kod Juche tornja koji je, kako su nam rekli, najviši kameni spomenik na svijetu. Građevina je to od granita visoka 170 metara. S vrha se pruža veličanstveni pogled na grad.

Vrijeme je za večeru. Tim Run Croatia odlazi večerati pa na počinak jer sutra se održava najtajanstveniji maraton na svijetu. A kako je bilo na utrci čitajte u sljedećoj kolumni.

Kako bismo novi Jutarnji.hr učinili još boljim, bržim i modernijim, tijekom perioda transformacije do 6. svibnja paralelno ćete ga moći pratiti na dvije adrese – stari portal nalazi se na adresi Jutarnji.hr, a novi na novi.Jutarnji.hr.
Na novom se portalu promjene događaju svaki dan stoga popunite upitnik na dnu stranice ili kliknite na link i napišite nam svoje mišljenje kako bismo portal što bolje prilagodili upravo vama!

Tagovi

Izdvajamo