SENZACIJA GIRA D’ITALIJE

Kišerlovski: Da sam u nogometu, tražio bih zamjenu, a ovako - idem do kraja

    AUTOR:
    • Nevenka Horvat

  • OBJAVLJENO:
  • 24.05.2010. u 18:36

AP

Dok je otac Eduard, koji je i sam u biciklizmu od najranije mladosti, otputovao bodriti sina, majka Zorica s mobitelom u ruci prati utrku preko televizijskog ekrana

Riječanin Robert Kišerlovski na jednoj od najprestižnijih svjetskih biciklističkih utrka, Giru d’Italia, juri k postolju i upisuje svoje ime uz idole iz samog vrha svjetske klase.

Njegova obitelj i on sam znaju da je već napravio čudo, no pred njim je još tisuću kilometara najteže brdsko-planinske dionice. S Robertom smo razgovarali u subotu navečer, nakon njemu najnapornijeg dana koji je završio na četvrtome mjestu.

Bicikl je u obitelji

- Cijelu noć nisam spavao, dobio sam neku ružnu trbušnu virozu, prvi dan utrke vozio sam pod temperaturom, ali idemo dalje. Moj cilj ove utrke je osvojiti bijelu majicu. To je nagrada Gira za najbolje do 25 godina. Trenutačno sam drugi. Cijela je ekipa uz mene i svi me bodre, no priznajem, iscrpljen sam i jedva čekam doći kući. Svaki dan se čujem s obitelji, prijateljima, telefonski račun bit će astronomski, ali neka, dobro zarađujem - priča nam mladić kojeg sportski mediji već nazivaju senzacijom i novom svjetskom sportskom zvijezdom.

U njemu, međutim, nema ni traga tog “zvjezdanog praha”, veoma je otvoren, iskren i s potpuno izgrađenim sportskim stavom. Zna koliko može, premda je, priznaje, ovim rezultatom i sam sebe iznenadio. Na vrhu se želi održati još nekoliko godina, a onda bi volio naći vremena i za neki studij. Ne, nije to želja roditelja, naprosto ima potrebu to napraviti za sebe.

- Ispočetka je bilo teško, danas kao profesionalac sasvim lijepo zarađujem, spreman sam podržati i mlade hrvatske biciklističke nade, makar je ovo jako, jako naporan sport. Baš sam jučer razmišljao dok sam vozio nakon neprospavane noći, da sam bar u nogometu, sada bih rekao treneru - daj zamjenu. U biciklizmu, premda vozimo kao ekipa, toga nema. Kad kreneš, onda si sam i sve o tebi ovisi - kaže nam Robert i izvinjava se, “sada moram na večeru, nedjelja će biti jako naporna, pri kraju 220 kilometara duge dnevne etape velik je uspon i trebat će mi svaki atom energije”. A što mu odgovoriti nego - sretno među svjetskim zvijezdama.

I dok je otac Eduard, koji je i sam u biciklizmu od najranije mladosti, otputovao bodriti sina, majka Zorica s mobitelom u ruci prati utrku preko televizijskog ekrana. Toliko je uzbuđena da nije mogla pronaći obiteljski fotoalbum, tek su se, kaže, nedavno preselili u novi stan u Viškovu iznad Rijeke. Robertova oca upoznala je upravo preko biciklizma pa je bilo i za očekivati da će obojica sinova krenuti njihovim stopama. Dvije godine stariji Emanuel član je jedine hrvatske profesionalne ekipe Loborike, trenutačno je u Belgiji, ali u ponedjeljak stiže bodriti brata.

Borili se kao i Kostelići

Robert je sjajnim rezultatima izborio mjesto u talijanskom Liquigas, u jednoj od najekipa svijeta. Prije ulaska u profesionalne timove iza njih je stajala jedino obitelj. Povijest Robertova iznimnog sportskog uspjeha slična je, dakle, priči Kostelićevih. Otac mu je bio i prvi trener, a i danas, premda u mirovini, radi s mladima iz BK Rijeke. U telefonskom razgovoru nam je rekao:

- Ma ima on i one pozitivne sportske drskosti. Prije Gira rekao sam mu ‘samo vozi, ničega se ne trebaš bojati, neka su oni svjetska klasa, ali nisu nepobjedivi’. Tako se, evo, i dogodilo. Robert je iza sebe ostavio klupske zvijezde kao što je Ivan Basso, no predstoji najteža posljednja etapa, vjerujem da će ostati pri vrhu, nama je super ako bude među prvih deset - kaže nam Eduardo Kišerlovski koji nije propustio priliku da bude među malom, ali glasnom grupom Robertovih riječkih navijača koji ga upravo bodre u brdima Friulija.

Izdvajamo