Iako zlatna, srebrna i brončana medalja pokupe svu slavu, postoji još jedna, četvrta vrsta medalje koju je još teže osvojiti. To je medalja, zapravo trofej Pierrea de Coubertina, nazvana prema utemeljitelju modernih Olimpijskih igara koja se dodjeljuje sportašima i ljudima iz sportske industrije koji utjelovljuju pravo sportsko ponašanje ili su na neki način dali poseban obol Olimpijskim igrama. Za razliku od sportskih medalja, Coubertinov se trofej ne dodjeljuje svakog olimpijskog ciklusa, već samo onda kad Međunarodni odbor za fair play (International Fair Play Committee) zaključi da ga je netko zaista zaslužio. Predstavljamo neke od najzaslužnijih osvajača Coubertinovog trofeja:
1. Lawrence Lemieux, 1988.
Kanadski jedriličar bio je na drugom mjestu utrke u klasi Finn kad je primijetio kako dvojicu natjecatelja iz Singapura, kojima se prevrnula jedrilica, morska struja odvlači sve dalje na pučinu. Okrenuo se i priskočio im u pomoć te ih izvukao na svoju jedrilicu. Pričekao je da spasitelji dođu po njih pa se tek nakon toga vratio u utrku koju je na kraju završio na 11 mjestu.
2. Eugenio Monti, 1964.
Tijekom Zimskih olimpijskih igara u Insbrucku, proslavljeni talijanski vozač boba čuo je da je natjecateljima Velike Britanije pukao ključni vijak na njihovom bobu. Monti im je ponudio vijak iz vlastitog boba pa si Britanci na kraju osvojili zlato. Kad su Montija kasnije pitali je li mu sad žao što je momcima posudio vijak, odgovorio je: 'Nisu oni pobijedili zbog mog vijka nego zato što su bili najbrži.' Te je godine Monti kući ponio Coubertinovu medalji, no već na sljedećim olimpijskim igrama okitio se zlatom.
3. Vanderlei Cordeiro de Lima, 2004.
Na Olimpijskim igrama u Ateni brazilski trkač bio je vodeći u utrci maratona kad je ispred njega na stazu iskočio izvjesni bivši irski svećenik i zadržao ga dobrih sedam sekundi. De Lima je ostao bez zlatne ali i srebrne medalje te se na kraju morao zadovoljiti s broncom. Olimpijski odbor odbio je promijeniti rezultat utrke, ali je De Lima dobio Coubertinovu medalju za utjehu.
4. Luz Long, 1936.
Njemački skakač u dalj savjetovao je američkom skakaču Jesseju Owensu odakle da se odrazi nakon što je ovaj dva puta skočio krivo. 'Pomogao mi je da točno odredim odakle se odraziti zbog čega sam se kvalificirao te na kraju i pobijedio u natjecanju', rekao je kasnije Owens. Inače, Long je kasnije poginuo u Drugom svjetskom ratu,a Couberzinova medalja mu je dodijeljena posthumno. No neki i dan danas sumnjaju da je čitava priča izmišljena.
5. Shaul Ladany, 2007.
Samouki brzi hodač iz Izraela nikad nije osvojio medalju na samom natjecanju, no ipak je nagrađen radi svoje upornosti i karaktera. Kao osmogodišnjak bio je u koncentracijskom kampu Bergen-Belsen. No kao da to nije bilo dovoljno strašno, Ladany je preživio i strašni pokolj na Olimpijskim igrama u Münchenu 1972. godine. Možda su ga upravo ti bliski susreti sa smrću učinili tako odlučnim i izdržljivim. Osim što je bio vrhunski sportaš, Ladany je govorio čak devet jezika, vlasnik je osam patenata, napisao više od stotinu znanstvenih radova i desetak knjiga, te je bio redoviti profesor industrijskog inženjerstva. 2007. dobio je Coubertinovu medalju za izniman doprinos olimpijskom pokretu.
6. Pavle Kostov i Petar Cupać, 2008.
I hrvatski sportaši osvajali su Coubertinov trofej. Hrvatska olimpijska posada u klasi 49er, Pavle Kostov i Petar Cupać te njihov tadašnji trener Ivan Bulaja, danas trener austrijske jedriličarske reprezentacije, nagradu su osvojili 2008. godine nakon Olimpijskih igara u Pekingu. Naime, Kostov i Cupać ustupili su u finalnom plovu svoj brod danskoj posadi Warrer/Ibsen, a Danci su na kraju osvojili zlatno odličje.