EL CLASICO U ARENI

NEVJEROJATNA PRIČA O NAJVEĆEM RUKOMETNOM DERBIJU Kako je rivalstvo Francuza i Hrvata postalo sportski klasik: to je kao bitka Reala i Barcelone...

Getty images

 

Ima tome već skoro šest godina. Čudesni je London palio motore za velebni finiš Olimpijskih igara, u kojem su, jasno, svoje mjesto imali i Oni, vinovnici najvećeg rukometnog rivalstva od kraja hladnog rata.

Na mjestu događaja za Jutarnji bio je - Tomislav Židak.

Koji je sam prateći višedesetljetni “rat” s tim čudesnim Galima u svom stilu, uoči polufinala OI 2012. godine zaključio: “Rukomet nikada neće biti nogomet. U rukometu ne postoji ‘tika-taka’, ni hrvatska ni francuska momčad nemaju ni Ronalda ni Messija. U rukometu nema ni Mourinha ni Guardiole, otkako je umro Velimir Kljaić. Ali, križajući po svojoj tekici, skicirao sam nešto intrigantno...

Ako mene pitate, onda je Francuska Real, a Hrvatska, bez dvojbe, Barcelona; Duvnjak je Iniesta, Balić je (bio) Messi, Alilović je Valdes, Lacković Dani Alves, a Ivan Ćupić - Alexis Sanchez. Baš kao što je Omeyer Casillas, Karabatić je Ronaldo, jedino je Claude Onesta rafiniraniji od Mourinha”, zapisao je tada Žile, uz zaključak, fakt koji stoji i danas:

Početak u Tunisu

“Možda vam se usporedbe neće svidjeti, možda i nisu adekvatne, ali rivalstvo Francuza i Hrvata postalo je sportska klasika. Jači rukometni derbi u svijetu ne postoji. Čak i kada nisu na vrhu, samo je sudar Hrvata i Francuza rukometni ‘el clasico’. Jedino što se počesto hrvatska tika-taka pretvara u tik-tak, pa sve skupa odleti u - zrak”...

Nema više ni našeg Žileta, nema ni onih momčadi koje je uspoređivao, i londonski je spektakl prekrila koprena uspomena. Jedino je rivalstvo ostalo jednako, najuzvišenije u svijetu ove, kako su je dosta realno nazvali, hipnotičke igre...

Sve je krenulo od Tunisa 2005. godine. Nakon tog Svjetskog prvenstva na kojem smo završili drugi, odmah iza Španjolske (Francuska je bila treća), redovito se susrećemo s Francuzima na nekom međunarodnom natjecanju. I svaki je put to bila utakmica za pamćenje. Kad se, međutim, podvuče crta, Francuzi su nam ostali dužni dosta toga, eto šanse da im vratimo barem za dio...

- Nisam siguran postoji li u povijesti ove igre veća utakmica od one kada se susretnu Hrvatska i Francuska. U okvirima sporta, radi se o samom vrhuncu, koji se prelijeva i postaje dio generalne sportske priče - kazao je jednom prilikom i Nikola Karabatić, dodajući:

Nema ljepše

- Onaj koji se boji ili ne želi igrati ovakve utakmice, neka se okani sporta. Nema ljepšeg dvoboja od ovoga...

Bez pretjerivanja, radi se o rivalstvu koje je usporedivo s onim Janice i Anje Pärson, Muhammada Alija i Joea Fraziera, Bena Johnsona i Carla Lewisa, Senne i Prosta ili, eto, Barcelone i madridskog Reala, dakle, među najvećima u povijesti. Duel koji je doista malo veći od sporta.

Vrhunac 2000-ih

Rivalstvo je započelo 1994. godine, kada ove dvije momčadi igraju prvu međusobnu utakmicu na međunarodnom natjecanju, a vrhunac je doseglo tijekom 2000-ih, kada su ove dvije momčadi smatrane najboljima na svijetu.

Uz, dakle, dvije prijateljske utakmice, Hrvatska i Francuska susrele su se 24 puta, uz 15 pobjeda Francuza, osam Hrvata te jednog remija. A na europskim prvenstvima najlošije i stojimo, omjer je 2-7, uz jedan neodlučen ishod. No brojke su u cijeloj priči prilično plastične i ništavne. Jer, radi se o utakmici koju treba gledati, u kojoj treba uživati.

Tko je danas tko?

I da se nadovežemo na našeg Žileta, premda, eto, nema u sastavima ni Balića, ni Lackovića, ni Goluže, ni Oneste, ni brojnih drugih velikana, i ovoga puta Židakova usporedba ima uporište. Pa neka se ne naljuti, ali skica današnjeg dvoboja izgledala bi otprilike ovako: hrvatsku Barcelonu čine Stevanović kao Ter Stegen, Gojun je Pique, Cindrić je Rakitić, Stepančić Dembélé, a Štrlek, recimo, Suarez. Igramo, zasad, bez Inieste (Duvnjak)... Za momčad Reala, pak, istrčavaju Ronaldo (Karabatić), Bale (Abalo), Sergio Ramos (Sorhaindo), Benzema (Guigou) te Keylor Navas (Gérard)...

Zbog svega navedenoga, rata, šarma i vica, koji traje, eto, već dvadesetak godina, Hrvatska i Francuska su “le clasique”. Kojem se treba diviti. Koji treba upijati. I u kojem, prije svega, treba uživati.

Zanimljvosti o rukometnom blockbusteru

1. Francuska i Hrvatska susretale su se u finalu svih natjecanja, osim Olimpijskih igara, gdje su se tri puta susrele u polufinalu (dva puta pobijedila je Francuska, a jednom Hrvatska). U finalima svjetskih prvenstava susretale su se dva puta (Island 1995., Hrvatska 2009.), a u finalima europskih jednom (Austrija 2010.). U svim finalnim susretima, Francuska je bila bolja od Hrvatske.

2. Najveća razlika ostvarena u utakmicama Francuske i Hrvatske bila je osam golova (Francuska 32-24 Hrvatska, 2016.), što je ujedno i najveća razlika u korist Francuske. S druge strane, Hrvatska je najveću pobjedu ostvarila sa sedam golova razlike (Francuska 22-29 Hrvatska, 2012.; Francuska 23-30 Hrvatska, 2013.)

3. Francuska i Hrvatska ponudile su sveukupno osam Igrača godine tijekom više od 15 godina rivalstva. Francuska je dala njih čak šest (Stéphane Stoecklin, Jackson Richardson, Bertrand Gille, Nikola Karabatić, Thierry Omeyer, Daniel Narcisse), a Hrvatska dva (Ivano Balić, Domagoj Duvnjak), s tim da su Balić i Karabatić birani dva puta.

 

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo