NOVI POČETAK

Slavko Goluža: Sad sve igračke medalje želim osvojiti i kao trener!

    AUTOR:
    • Predrag Žukina

  • OBJAVLJENO:
  • 08.01.2011. u 21:11

S njim je u samostalnom hrvatskom rukometu sve počelo, a priča još traje. Vlasnik je svih hrvatskih odličja kao igrač, kapetan, pomoćnik Line Červara. Sada kao izbornik ide po prvo odličje. On je, naravno, neponovljivi Slavko Goluža

ZAGREB - Čitav jedan život u rukometu, čak i kad bi se sad zatvorila posljednja stranica dnevnika. No, za Slavka Golužu - tek se otvara novo poglavlje.

- Osvojio sam sve što je hrvatska reprezentacija osvojila. Neki su nedavno lijepo rekli - samo Zoran Gobac i moja malenkost. Bilo je puno lijepih trenutaka, neka se ponovi u trenerskoj karijeri i bit ću najsretniji na svijetu.

Najtrofejniji rukometaš

Upravo je Gobac najzaslužniji što se Goluža danas nalazi tu gdje se nalazi. I on mu odaje veliko priznanje:

- Sve je postigao više radom i zalaganjem nego nekim bogomdanim talentom. Prošao je vrlo težak put. Još u Zagrebu, u klubu, imao se na terenu boriti za mjesto pod suncem s Gudeljom, Perkovcem, Pucom... Uspio je samo zato što je veliki radnik, takav je bio tijekom cijele igračke karijere. Objektivno je bio jedini izbor nakon odlaska Červara. Najtrofejniji je hrvatski rukometaš. Puno je lakše igraču pobjedniku postati trener pobjednik. Gubitnici to ne mogu...

Kako to u sportu uvijek biva, i Goluža je gubio, no put mu je ipak popločen uspjesima. Od najranijih dana:

- Kao klinac počeo sam igrati nogomet u Neretvi iz Metkovića i trenirao me otac Darija Srne. Sjećam se nekog školskog natjecanja u rukometu na kojem su me vidjeli neki treneri i pozvali me u rukomet. Bilo je malo lutanja - nogomet ili rukomet, trenirao sam i jedno i drugo - sedam dana nogomet, sedam dana rukomet. Sjećam se i prve medalje u Bjelovaru, na nekom pionirskom prvenstvu. Došao sam doma, a mama me pitala: ‘I ti se za to znojio?’ No, odavno sam svjestan da je vrijedilo svake suze i svake prolivene kapi znoja.

Igrao je Goluža par godina u svom Metkoviću i onda došao u Zagreb, s kojim je sve osvojio. I naslove prvaka Europe i domaće naslove.

Propustio samo Bari

- Igrao sam i na prvoj utakmici hrvatske reprezentacije protiv Japana. Žalim što nismo mogli na OI u Barceloni nakon toga. Pozvan sam u reprezentaciju i na prvim Mediteranskim igrama u Francuskoj uzeli smo zlato, u finalu smo dobili Francuze, bio je to uvod za prvu veliku medalju na EP-u u Portugalu 1994. Uslijedilo je srebro na SP-u na Islandu pa 1996. prvo olimpijsko zlato u Atlanti.

Goluža tu nije stao kao neki igrači iz njegove generacije. Bio je među onima koji su preživjeli muku na Euru 2002. u Švedskoj, kada je reprezentacija bila zadnja:

- Da, nakon toga sam bio i u generaciji koja je nakon 2003. pokorila svijet. Nikada neću zaboraviti Portugal i Atenu godinu dana kasnije. To drugo olimpijsko zlato bilo je nešto posebno. Ukupno gledano, propustio sam samo jedne Mediteranske igre, jednu medalju, onu iz Barija. Imao sam slomljeni prst, zvali me da dođem kao turist, ali nisam mogao jer sam imao osobne obaveze. Neko krštenje ili slično...

Bogata igračka karijera trajala je do 2006.

- Na Euru u Švicarskoj 2006. nastupio sam posljednji put, osvojili smo ‘drvenu medalju’, tu sam prestao igrati rukomet jer sam odlučio - kada prestanem igrati za reprezentaciju, prestat ću igrati sasvim. Odmah nakon toga odlučio sam se za trenersku karijeru i zahvalan sam Červaru što me je uzeo za pomoćnika.

Logični nasljednik

Bogata karijera zaključena je s gomilom odličja, trajala je od 1990. do 2006. Zaista dugo i ne treba stoga čuditi što je Goluža i danas igrač s uvjerljivo najviše - čak 246 - nastupa za rukometnu reprezentaciju.

Golužin bivši suigrač Nikša Kaleb, Golužin “zemljak”, također je pun hvale za svog suigrača, a sadašnjeg izbornika:

- Slavkovo je najveće oružje veliko iskustvo i logično je da je on izbornik. On ima veliku, veliku prednost u odnosu na neke polutrenere. U odnosu na trenere koji su postali trenerima kada su prestali igrati rukomet u 17. godini. Budući da je toliko igrao, Goluža ima osjećaj, on razumije igru. On zna da Blaženko Lacković ne može skočiti tri metra u zrak i zabiti svaki put. Ni Blanka Vlašić ne skače tri metra. Goluža zna koje su mogućnosti igrača i neće od njih tražiti nemoguće. To mu je velika prednost.

Na Hebrangovoj listi

Goluža tvrdi kako nije opterećen standardima koje je postavio Lino Červar:

- Bio sam s njim kao igrač i kao desna ruka, imao sam sreću raditi s njime, velik je majstor. Nadam se da sam naučio nešto od njega. Iako bih i kao trener volio napraviti velike stvari, ne želim se uspoređivati s Linom.

Iskusni Zdravko Zovko bio je također hrvatski izbornik. Njegova percepcija Slavka Goluže također je vrlo pozitivna:

- Normalni i logični slijed događanja doveo je do toga da on bude izbornik. Bio je Červaru tri godine pomoćnik i desna ruka i najbolje poznaje stanje u momčadi. Uostalom, s velikim brojem njih i igrao je u momčadi. Trenirao sam ga i sjećam se da je bio radišan, vrijedan, odgovoran. Po prirodi je predana osoba, discipliran je maksimalno. O igračkim kvalitetama ne treba raspravljati. Ako je te svoje igračke i ljudske kvalite i vrijednosti ponio sa sobom na novi posao, onda problema neće biti.

Tijekom prošlih predsjedničkih izbora bio je na listi potpisnika kandidature Andrije Hebranga. Nikad nije ni krio - političko je biće, a njegova je opcija HDZ. Bila i uvijek ostala.

Na privatnom planu, Golužini su najveći navijači supruga Ivana i sin Ivan. I oni će biti među onima koji će u Švedskoj bodriti rukometaše. Dakako, u samoj završnici.

Izdvajamo