Ne zamjerite i ne čudite se ako na dan utakmice nad utakmicama između Dinama i Rijeke kolumnu nisam posvetio nadmetanju svetog kluba (Dinamo) i jednog svetog cilja (Rijekin naslov prvaka). Jedan slučajni, šokantni susret u ugodnom i toplom kafiću Park na Bukovačkoj ulici naoblačio je sunčano jesensko jutro. Zlatko Žagmeštar, zagrebačka sportska ikona, ispijao je jutarnju kavu, pas je pored njega drijemao, nisu se osvrtali na veseli žamor. Usred dobrog raspoloženja samo je Žaga bio smrknut...
- I ti bi bio loše volje da si prije nekoliko dana operirao rak grla - kazao je neuništivi i nepoderivi Zlatko Žagmeštar.
Kada bolest zakuca na vrata, kuca se na mnoge dveri, u potrazi za spasonosnim lijekom. Pokucao je i Žaga, no mnogi nisu otvarali, pravili su se da nisu doma. Ali, jedan čovjek, s kojim se Žagmeštar često “mačevao”, nazvao je i rekao: “Žaga, sve ćemo napraviti za tebe!” S druge strane bio je Zoran Gobac, alfa i omega hrvatskog i zagrebačkog rukometa.
Gobac, kojemu oponenti često spočitavaju da je rukometni Mamić, da je gospodar hrvatskog rukometa, pokazao je svijetlu stranu svog karaktera, rijetku ljepotu duše. Nije se zaključao u vlastitu komociju kada je saznao da je Žagmeštar obolio, poduzeo je sve da 73-godišnji Zlatko Žagmeštar ne ode prebrzo gore...
- Imam oca, koji je 12 godina mlađi od mene - pokušao je Žaga biti duhovit, ciljajući na Gopca. Ako duhovitost u takvim trenucima uopće ima smisla.
- Pomogli su mi Ante Kostelić, dugogodišnji prijatelj moje obitelji, a nisam mogao suspregnuti suze kada me Ante Čačić posjetio u bolnici i darovao dres nogometne reprezentacije.
Zlatko Žagmeštar je najveći zagrebački rukometaš i jedan od najvećih svih vremena u hrvatskim okvirima. Bio je “životinja”, njegov rukomet je bio ispred vremena, njegovi uzori su bili istočnonjemački sportaši. Kada su mu protiv C. zvezde na četiri mjesta slomili kralježnicu, čudesno se oporavio. Uostalom, kao i 2008. godine, kada je gotovo bio zdrobljen u prometnoj nesreći. Kada su se pojavile naznake bolesti, Žaga je te “kvržice” ignorirao i kada je napokon otišao u bolnicu na pregled, doktori su se uhvatili za glavu: “Koga vraga si čekao...”
Zlatko Žagmeštar se brzo vraća u svakodnevnu vedrinu, smrknut je samo kad je sam. Nismo mogli zaobići razgovor o rukometu:
- Nikad neću prežaliti što nismo osvojili zlatnu medalju u Rio de Janeiru. A imamo potencijal, nitko na svijetu nema tako talentirane vanjske igrače kao mi. Zahvaljujući lošem treningu i lošem treneru - opleo je Žagmeštar. Ne zna razgovarati u rukavicama, niti želi zamatati riječi u celofan.
- Zapravo, najveći krivac je Veselin Vujović. Prvu godinu u PPD Zagreb sve je perfektno funkcioniralo, ali onda smo se strmoglavili. Je li Vujović popustio zbog obveza prema slovenskoj reprezentaciji, je li ga obuzela pohlepa, ne bih znao reći, ali igrači su se ozljeđivali, mnoge stvari smo odradili amaterski. I sad smo ostavili Babića na izborničkoj funkciji, samo da bismo naciju uvjerili kako Ivano Balić nigdje nije pogriješio. OK, vidjet ćemo hoće li se nešto dobro roditi iz toga...
No, koliko god se željeli odmaknuti od bolesti, slabo nam je polazilo za rukom. Uvijek smo se vraćali na terapije kojima će biti podvrgnut i na plemenitost Zorana Gopca. Vjera u tog čovjeka Žagmeštru daje nadu da će pobijediti i u ovoj nesreći. “A nismo si uvijek bili jako dobri”, otkrit će Žaga. Pa ako je Branko Zebec preživio rak gušterače, ako Ćiri Blaževiću ni dva raka, prostata i rak kože, nisu mogli nauditi i za tri mjeseca će proslaviti 82. rođendan, zašto ne bi tu “utakmicu” dobio i Zlatko Žagmeštar? Onima, koji se ne sjećaju njegova atomskog rukometa, u pamćenju je vjerojatno ostao Papagaj, uz Matchball Bore Jovanovića, najpopularniji kafić u Zagrebu. Tamo smo popili prvu viski-kolu i upoznali zagrebačke sportske legende, od Dragutina Šurbeka naniže. Zbog svih tih utakmica, navijamo za Žagu i plješćemo humanosti Zorana Gopca...