Berislav Sokač uspješan je poslovni čovjek i maratonac koji je istrčao najveće svjetske maratone. Od onog u Bostonu, New Yorku, Chicagu, Tokiju, Berlinu pa do Londona. Ljubav prema trčanju prenio je u svakodnevicu kao jedan od osnivača tvrtke 'Run Croatia'.
Posljednji trkački izazov bio je maraton u Sjevernoj Koreji koji je Berislav istrčao prošlog vikenda a samo za čitatelje Jutarnjeg lista podijelio je svoje dojmove iz Pyongyanga.
Ovo je prvi dio njegove priče...
Petak, 8. travnja
Ležim u krevetu u sobi u butik hotelu u šarmantnoj francuskoj četvrti u Šangaju. Zastori su još navučeni. Petak, 7 i 30 sati ujutro je po lokalnom vremenu. Moje tijelo još uvijek spava, a jedini dio koji je aktivan moje su oči. Zrake sunca polagano prodiru u sobu. Čujem zvukove grada koji se budi. Ptice pjevaju. Iznenada, inspiriran starinskim namještajem u sobi, iskačem iz kreveta, sjedam za stol i počinjem pisati. Tema je maraton u Pyongyangu koji ću trčati za dva dana.
Svaki je maraton poseban, ali bez sumnje ovaj je jedan od najposebnijih. Ali, vratimo se na početak. 2013. Nakon što sam završio svih šest velikih maratona, nisam imao nekih pretjeranih planova. Tokio, London, Boston, New York, Berlin i Chicago - kad otrčiš ove utrke, letvica je podignuta jako visoko. Trčanje mi je ostalo jedino kao dio lifestylea. Jedino mi je bilo važno da 3-4 puta tjedno trčim sebi za gušt po nasipu, Maksimiru ili na Sljemenu.
No, u proljeće 2013. do mene je došla vijest da će se maraton u Pyongyangu po prvi put otvoriti za trkače iz svijeta. S obzirom na poznatu situaciju u toj zemlji, avanturist u meni počeo se baviti mišlju da bih jednoga dana, možda, mogao otrčati i taj maraton.
Ta je vizija ostala tu sve do početka ove godine kad me je sestra nazvala negdje sredinom siječnja i predložila da kao 'Run Croatia tim' odemo u Pyongyang.
Wow! Ostao sam lagano zatečen. Ta ideja kao da mi je došla prenaglo. A istodobno me je jako privlačila. No, činjenicu da trenutačno u toj zemlji provode testiranje nuklearnog oružja zbog čega su geopolitičke napetosti prilično visoke, nisam mogao tek tako zanemariti. S jedne strane, jako me je privlačila ideja da odem iza željezne zavjese i posjetim jednu od najkontroverznijih zemalja na planetu. S druge strane, mogućnost da stvari krenu po zlu te da zakompliciram život sebi i svojoj obitelji, u meni je stvarala priličnu nelagodu.
Istodobno, projekt 'Run Croatia' globalno raste, radimo na promociji Hrvatske kao idealne trkačke destinacije u cijeloj zemlji i svijetu. Lomilo me, ali... evo me u Šangaju i za dva dana trčim Pyongyang.
Kao i uvijek u mome životu, prelomilo me to da je ideja došla u moju glavu 2013. te ako smo o istom počeli razmišljati tri godine poslije, to mora da je znak da je trebam ostvariti. Znači postoji neki dobar razlog iza svega i siguran da sam će sve proći u najboljem redu.
Morao sam sačuvati svoju energiju i fokusirati se na ono što mi instinkt govori. Morao sam se ograditi od briga prijatelja, rodbine i negativnih vijesti i propagande s kojom me zasipavaju svaki dan. Morao sam vjerovati samome sebi.
Ali to nije bilo lako. Kad odeš trčati New York, ljudi koji te okružuju pune te pozitivnom energijom, potiču te da to učiniš, ponosni su na tebe jer namjeravaš trčeći osvojiti najpoznatiji grad na svijetu. Ali, kad ideš trčati Pyongyang, velika većina crpi ti energiju potrebnu za treninge jer su zabrinuti i jer su podlegli negativnim vijestima.
I upravo je to ozračje koje je obilježilo dva mjeseca priprema za ovaj maraton. Bio je izazov ostati dosljedan sebi, motivirati samoga sebe. Iako je cijeli proces bio zaista iskušavajući i ponekad sam se osjećao kao da sam posve sam u svemu, cijelo je vrijeme uz mene bila jedna meni vrlo važna osoba u životu - moja supruga. Ona je cijelo vrijeme znala da bez obzira na moj avanturistički duh, i činjenicu da u sebi nosim veću dozu ludosti od prosjeka, na kraju ću, bez obzira na sve, donijeti razumnu odluku. To mi je značilo beskrajno. Čak sada… dok je neizvjesnost i dalje u zraku jer još ne znam hoću li dobiti vizu za Sjevernu Koreju - što je također dio ne baš svakidašnje pripreme jednog maratonca za maraton, jer ti se pripremaš, ali dok ne dođeš na Pudong aerodrom u Šangaju, na Terminal 1, ne znaš hoće li te pustiti da uđeš u zemlju. Viza se dobiva na licu mjesta.
Trošiš znoj i vrijeme na nešto što je gotovo do posljednjeg trenutka neizvjesno.
No, ovdje se radi o trošenju vremena i znoja na nešto što volim, pa je rizik ukalkuliran.
A hoću li dobiti vizu za Pyongyang, čitajte u idućoj kolumni.
Utrka se održala u nedjelju, a sada se čeka da Berislav dođe do interneta kako bi podijelio svoje dojmove o 'ludoj' avanturi u Pyongyangu...