Frozen Fire ništa nije htio prepustiti slučaju. Ulog je bio prevelik. Prilika da se izazove "hardcore" prvak Prvih hrvatskih kečera (PHK) "Hardcore" Stevo ne dolazi tako često pa je svoje rukave natrpao asovima. Bog zna da su mu trebali. Te večeri, 24. ožujka, u zagrebačkom klubu Močvara u četverostranom ringu čekala su ga tri protivnika: "Neukrotiva zvijer" Arian, Ice Nine i Debelo Đubre. Pobijediti svakoga od njih u pojedinačnoj borbi bio bi pravi izazov, ali svu trojicu odjednom? Praktički nemoguće. Nemoguće bez pomoći, bez asova u rukavima.
Prvog asa bacio je prije nego što je borba počela. "Neukrotiva zvijer" Arian brutalnim udarcem stolcem u leđa pokosio je Debelo Đubre. Umjesto u ringu, Đubre je završio na hladnom betonu. “Jedan manje”, uzviknuo je Arian i ušao u ring, gdje su ga čekali Ice i Frozen. Frozen je Arianu odmah pružio ruku: “Bravo, jedan manje”. Publika je počela protestirati čim je vidjela stvaranje ovog saveza. Vidjevši da borba neće biti poštena, Iceu je pao mrak na oči. “Jesi ti spreman?”, rekao je Frozen Iceu, ali ovaj nije nasjeo na provokaciju. “Ako ste spremni, počnite! Hajde Ariane, možeš ga sam!”, uzviknuo je Frozen i izašao iz ringa.
“Ding-ding-ding”, oglasilo se zvono. Fatalna borba u četvero za priliku da se izazove majstor brutalnosti PHK-a Stevo mogla je početi.
Arian i Ice borbu su počeli udarcima nogama u trbuh i podlakticama u lice. Čim je vidio da Ice stječe prednost, Frozen se uključio u borbu. Međutim, nije pomoglo. Ice je jednostavno dominirao početkom borbe. No, na Iceovu žalost, nije potrajalo. Frozen i Arian preuzeli su inicijativu u meču kada se Frozen, kojeg je Ice batinao u jednom od kuteva ringa, izmaknuo njegovom pokušaju da ga svojim tijelom u trku “poklopi”. Publika je počela protestirati kada je vidjela da su se Frozen i Arian udružili protiv Icea, no njihovo neodobravanje uskoro se pretvorilo u veselje, jer se u ring vratio Đubre. Vidjevši to, Frozen i Ice odmah su pobjegli iz ringa kako bi skovali plan za napad na Đubre. Obojica su ispod ringa pronašli stolce. Ako je upalilo na početku borbe, možda će upaliti i sada. Krivo. Frozen i Arian uletjeli su u ring i krenuli u napad na Đubre i Icea, međutim ovi su ih razoružali i stali tući. Đubre Frozena sa svojim maljevima od ruku, Ice Arijana sa stolcem koji mu je oteo.
Arian se ubrzo otarasio Icea te je potrčao u pomoć Frozenu kojem je Đubre na iznimno bolan način savijao noge i leđa. Arian je posegnuo za stolcem i njime nekoliko puta snažno mlatnuo Icea. Đubre nije dugo bio na podu. Nakon što ustao, odmah je krenuo osvetiti svog ad hoc saveznika Icea. Međutim, tada je u ring poput terijera uletio Kaiser Subanovich, Đubretov rival kojeg je ovaj porazio u kvalifikacijskoj borbi. Kaiser je Đubretu odmah “odrubio” glavu brutalnim udarcem đonom u lice te ga je potom izbacio iz ringa, gdje ga je nastavio mlatiti stolcem. Za Đubre te večeri više nije bilo povratka. Drugi as je bačen.
Arian i Frozen za to su vrijeme u ringu stolcima mlatili Icea po leđima ne bi li ga trajno onesposobili. No, budući da je Ice i dalje pokazivao znakove života. Arian i Frozen uzeli su drveni stol na rasklapanje i raširili ga u ringu. Ako Icea nisu dokrajčili stolci, stol sigurno hoće. Arian i Frozen zgrabili su Icea i namjestili se tako da ga bace leđima kroz stol. Vjerojatno osjetivši da mu se kraj bliži, Ice je posegnuo duboko u svoje energetske rezerve i zbacio svoje suparnike sa sebe. Arian je pao na pod, ali Frozen nije. Ice ga je ošamutio udarcem nogom u trbuh i digao na jedno rame kao vreću krumpira. Publika je postala glasnija. Ponesen njihovim odobravanjem, Ice je Frozena bacio na stol koji je pod njegovom težinom puknuo na pola. Dvoranom su se prolomili uzvici veselja.
No, Ice nije imao vremena ni za slavlje ni za pokušaj završetka borbe, jer ga je Arian odmah napao. Ice ga je podigao na ramena i promptno “složio” na pod. A onda je izvadio crnu torbicu. Dok ju je pokazivao publici malo ju je zatresao. Nešto u njoj je zveckalo. Ice je otvorio torbicu i posred ringa prosuo čavliće. Brdo čavlića. Potom krenuo prema Frozenu s jasnom slikom u glavi - bacit će ga na njih i raskrvariti mu leđa. Frozen mu je vješto kontrirao pa je na čavlima je završio Ice. Bolan jauk pročuo se Močvarom. Frozen mu je ramena pribio za pod, sudac je izbrojao jedan, dva i tri. Pobjeda!
“Ja sam iskusan lisac, znam kako se priprema strategija. Morao sam pobijediti. Imao sam svoje igrače. Išao sam dio po dio. Debelo Đubre ulazi, Arian mi je pomogao, jer sam mu namjestio borbu za pojas. Čime sam kupio Kaisera? Ja sam ga učio. On je moja škola. Dužni su mi. Kad ih trebam, iskoristim ih i dobijem što želim. Bez mene ne bi bili ništa. Sve je ovo moje, ja sam ovo stvorio”, rekao nam je Frozen Fire nakon pobjede u Močvari i otkrio svoje buduće planove: “Sljedeći korak je kavez smrti i razbijanje trenutnog "hardcore" prvaka - Steve. Upoznat će on pravi 'hardcore'.”
Poslije toga je izašao iz ringa i preko montažne rampe otišao prema prostoriji pored pozornice iz koje su kečeri tijekom večeri dolazili u ring. Svjetla su se ubrzo ugasila, a publika je otišla kući.
Samo jedan mali detalj - ništa od ovoga nije bilo stvarno. Barem ne u klasičnom smislu.
Frozen Fire, Arian, Ice Nine, Debelo Đubre i Kaiser Subanovich ne postoje. Antonio Ilić, Arian Roči, Ivan Holetić, Ninoslav Maričić i Bojan Subanović te večeri su ih nakratko igrali. Igrali su likove manipulatora, vojnika, hazardera, snagatora i plaćenika. U ringu su se ponašali u skladu sa svojim likovima. “Svaka osoba koja želi biti kečer trebala bi u glavi imati svoj zamišljeni lik koji može ili ne mora imati veze sa stvarnim životom ili svijetom. Moj se lik, Zamrznute Vatra, stoga kostimira u boje vatre i leda kako bi bio zanimljiv i prepoznatljiv”, objašnjava nam 29-godišnji Ilić, osnivač i glavni promotor Prvih hrvatskih kečera.
Udarci boraca koji su te večeri u Močvari ušli u ring bili su koreografirani kako bi se ispričala priča o namjeri Frozen Firea da se prometne u izazivača za titulu prvaka PHK-a. Frozen je znao da će pobijediti svoje suparnike. Pravog natjecanja nije bilo, a neizvjesnost je bila hinjena.
Ali, ako ništa od toga nije bilo stvarno, čemu je onda publika u Močvari te večeri svjedočila? Što je onda bilo stvarno?
Udarac stolcem, kojim je Arian iz konkurencije privremeno eliminirao Đubre, nije zapravo bio brutalan, ali nije bio ni pantomima. Nije ga udario jako, nego dovoljno da se čuje. Udarci nogama i rukama nisu bezrazložno završavali uglavnom u trbusima i na leđima. Kad smo kod toga, udarci rukama čak nisu ni bili udarci rukama - udaralo se podlakticama uz zvučne efekte. Kaiser Đubretu nije odrubio glavu. U najgorem slučaju ga je okrznuo. Udarci stolcima nisu završavali na licima boraca. Bacanje kroz stol i na čavle nije bilo manipuliranja stvarnošću. Stol je bio pravi i stvarno je pukao kada je Frozen bačen na njega. Izgledao je kao da je bio napravljen od lakše iverice. Čavli su također bili pravi i Ice je stvarno bačen na njih, međutim, Ice pri padu nije ozlijeđen. U krajnjoj liniji, pod ringa nije načinjen od spužve, nego od dasaka, i to prilično tvrdih dasaka.
“Naši su udarci, zahvati, skokovi i padovi stvarni. Stvarni su i udarci stolcima te padovi kroz stolove. Stvarno zabijamo klamerice i pribadače u svoja tijela. Stvarno je i to da zaista zabavljamo svoje gledatelje i da oni kući odlaze zadovoljni te s nestrpljenjem čekaju kada će se njihovi kečeri ponovno vratiti u ring”, pojašnjava Ilić i ne laže. Gledatelji u Močvari stvarno su uživali, a da bi bilo jasno zašto, mora se zagledati u povijest ove neobične vrste zabave.
Kečeri, profesionalni hrvači ili, kako ih se zvalo pred kraj 20. stoljeća, sportski zabavljači, zapravo su potomci hrvača koji se nalaze na crtežima nastalima krajem 7. i početkom 8. tisućljeća prije Krista u pećinama mongolske provincije Bayankhongor. Hrvači se mogu vidjeti u grobnicama pripadnika visokog društva starog Egipta, a o njima se može čitati i u epu "Mahabharati", kao i u Homerovim djelima “Ilijadi” i “Odiseji”.
Prekretnica u razvoju hrvanja dogodila se 30-ih godina 19. stoljeća, kada su se u Francuskoj počeli kombinirati elementi zabave i hrvanja. Hrvači su počeli nositi imena poput Edward, gutač čelika, Gustav iz Avignona, uništavač kostiju i Bonnet, vol nižih Alpa, a posjetiteljima borbi između tih “likova” ponekad se davala prilika da ih pokušaju srušiti na pod. Uspješni su se pokušaji nagrađivali s 500 tadašnjih franaka. Oslanjajući se na nasljeđe putujućih kazališnih trupa, francuski zabavljač i bivši vojnik Jean Exbroyat oformio je 1848. godine prvu modernu cirkusku hrvačku trupu te je u borbama koje je priređivao zabranio hvatove ispod struka, postavivši time temelje za hrvanje grčko-rimskim stilom, premda ga je on zvao “hrvanje otvorenih šaka”.
Krajem 19. stoljeća u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Američkim Državama razvija se, pak, vrsta hrvanja u kojoj su svi hvatovi bili dopušteni. Taj je stil dobio ime “catch-as-catch-can”, skraćeno “catch”, a hrvači koji su ga prakticirali nazvani su “kečerima” (“keč” je fonetski zapis riječi “catch”). I grčko-rimski i “catch” stilovi hrvanja tada su još uvijek bili punopravni natjecateljski sportovi. Tu dolazi do račvanja na razvojnom putu hrvanja. U svojoj grčko-rimskoj inačici hrvanje je 1896. godine postalo i olimpijski sport (hrvanje slobodnim stilom dodano je 1904. godine) dok se unutar keč stila formirao poseban stil hrvanja koji se postepeno pretvorio u koreografiranu sportsku zabavu, koju svijet danas poznaje kao “profesionalno hrvanje”.
Današnji termin “kečeri”, odnosi se na spomenuto profesionalno hrvanje, a ne na “catch-as-catch-can” stil hrvanja iz 19. stoljeća, unatoč tome što su njegovi elementi utkani u “profesionalno”.
Kečeri su početkom 20. stoljeća vrlo brzo počeli puniti gledališta varijete scena, putujućih karnevala i cirkusa diljem Britanije i SAD-a. Gotovo paralelno s razvojem profesionalnog hrvanja u SAD-u i Velikoj Britaniji postajali su sve popularniji u Meksiku i Australiji, a u Japanu tek iza Drugog svjetskog rata. To im je polazilo za rukom jer su bili življi i atraktivniji od tada već pomalo učmalih točaka u kojima su nastupali snagatori raznih vrsta te uobičajenih hrvačkih natjecanja u kojima su sudjelovali “samo” dobri hrvači. Naime, organizatori kečerskih izvedbi iz tog vremena vrlo su brzo shvatili da u borbama s unaprijed definiranim pobjednikom, naravno, onim kojeg oni izaberu, mogu puno više zaraditi I da publika u takvim borbama više uživa, jer se u njih mogu unijeti pripovjedački elementi kojih u čistim natjecateljskim borbama često nema. To sve, naravno, nisu rekli gledateljima, nego su kečerske borbe prezentirali kao prava natjecanja.
Tako je rođen za kečere ključan koncept, a to je "iluzija stvarnosti" ili, kako ga se unutar industrije profesionalnog hrvanja zove, “kayfabe”. Prema jednoj teoriji izraz predstavlja anagram izraza “be fake”, odnosno “budi lažan”, dok druga kaže da je riječ o mutaciji britanske fraze “keep cavey” koja se koristila u situacijama kada se drugoj osobi željelo ukazati da “pripazi” na nešto ili nekoga. U svakom slučaju, iluzija se nije uspjela dugo održati i mediji su neposredno prije Prvog svjetskog rata već naširoko počeli pisati o tome da kečerska natjecanja nisu stvarna. Premda je ta spoznaja profesionalnom hrvanju trebala zadati fatalan udarac, to se nije dogodilo. Naime, oni koji su se njime bavili i koji su na njemu zarađivali pridržavali su se pravila kayfabea. Informacija o namještenosti do većine gledatelja ili nije došla ili ju je bilo lako za otpisati ili se za nju nije marilo.
Održavanje "iluzije stvarnosti" postalo je još teže kad se profesionalno hrvanje sredinom 20. stoljeća počelo prikazivati na televizijskim programima. Međutim, umjesto da im televizija zada smrtonosni udarac (prvi su nekako preživjeli), zapravo je kečerima pomogla da postanu globalni zabavljački fenomen koji u svom asortimanu proizvoda ima sve - od događaja uživo preko tjednih emisija na eminentnim svjetskim televizijskim i vlastitih streaming servisa do vojske obožavatelja na društvenim mrežama. Istina, kako se 20. stoljeće bližilo kraju, tako se širila i javna tajna o tome da su kečerski nastupi koreografirana zabava, unatoč tome što je granica između stvarnosti i iluzije ponekad bila jako tanka, pa čak i nepostojeća. Kečeri su preživjeli i otvoreno priznanje vlasnika i direktora najveće svjetske tvrtke za profesionalno hrvanje World Wrestling Entertainment (WWE) Vincenta. K. McMahona, koji je 1989. godine pred Senatom američke savezne države New Jersey rekao da se ne radi o profesionalnom natjecanju.
"Iluzija stvarnosti" profesionalnog hrvanja konačno je slomljena 1996. godine u njujorškoj dvorani Madison Square Garden kada su se kečerski rivali, ali i privatni prijatelji Scott “Razor Ramon” Hall, Kevin “Diesel” Nash, Paul “Triple H” Levesque i Michael “Shawn Michaels” Hickenbottom u ringu zagrlili i pozdravili, jer su Hall i Nash ubrzo nakon toga trebali napustiti WWE. Obožavatelji kečera Mani Mohtadi i Jason Cosmides te su večeri u dvoranu prošvercali malu video kameru i snimili incident koji je povjesničarima profesionalnog hrvanja poznat kao “The Curtain Call”, odnosno “Naklon”. Nakon širenja snimke internetom, nestale su bilo kakve iluzije o tome da je kayfabe još uvijek živ.
No, kečeri nisu posustali ni nakon formalnog razbijanja "iluzije stvarnosti". Jednostavno su zakoračili u postmodernu, odnosno počeli su egzistirati u dvije stvarnosti koje se ponekad presjeku i preklope. Ta činjenica profesionalno hrvanje čini unikatnim oblikom zabave.
Nijedna druga izvedbena umjetnost, nijedan drugi pripovjedački medij nema tu dvojnost. Na površini kečeri izgledaju kao kombinacija sporta, borilačkih vještina i kaskaderstva kakvo se može vidjeti na filmu. Dizajnirani su da djeluju uvjerljivo i koreografirani do posljednjeg detalja. Zagrebe li se ispod površine, kečeri su priča o dobru i zlu, poštenju i varanju, usponima i padovima te svemu između toga. Glazbenici pričaju instrumentima, slikari bojama i platnima, filmaši kamerama, pisci riječima, a kečeri to rade svojim tijelima. Običan udarac šakom u glavu, premda je riječ o lažnom udarcu, barem što se tiče prve razine, u svijetu kečera predstavlja arhetipski sukob dobra i zla. Druga razina, ona neviđena, ona na koju gledatelj mora “pristati”, ona je lijepa i ako se izvede savršeno, može biti "stvarnija" od prave šake u glavu. Jer, nakon prave šake u glavu ostat će samo masnica. Nakon kečerske šake u glavu ostat će priča koja će se pamtiti cijeli život.
Ilić svoju kečersku priču priča od ranog djetinjstva, kad je kroz igru s prijateljima razvio ljubav i strast prema ovoj neobičnoj aktivnosti. “Kečere smo kao klinci gledali s divljenjem. Ogromni snažni ljudi, totalno drugačiji, samouvjereni i toliko zanimljivi. Takve osobe u stvarnom životu nikada nismo susreli. Naravno da dijete pomisli da bi i ono željelo biti takvo. Biti toliko veliko i jako da može bacati ljude kako bi zabavilo masu oko sebe. Tako je krenula igra iz koje se potom rodila ljubav prema tom potpuno drugačijem i zanimljivom svijetu”, otkriva. “Možda zvuči neozbiljno, no mislim da su ti prvi koraci bili i presudni, jer bez te igre nikada se ne bi razvila tolika strast”, priča za Jutarnji.
Ilić se nakon svega nekoliko treninga s prijateljima odlučio baciti naglavačke u profesionalno hrvanje. Svoj prvi meč priredio je 2005. godine s Laslom Novakom u selu Kamenac u Baranji. Tada su u publici bili samo njegovi prijatelji i kumovi. “Imali smo tzv. ‘stol’ meč u kojem gubi osoba koja prva ‘prođe’ kroz taj stol. Taj sam meč, nažalost, izgubio”, šaljiv je Ilić. Dodaje da su priredili taj tip meča jer su htjeli biti atraktivni i privući publiku. “Pitanje je bi li se ljudi zainteresirali da smo krenuli s nečim konvencionalnijim.”
Kada su on i Novak odlučili da bi se time htjeli baviti ozbiljnije, naišli su na ozbiljan problem. “Ni u Hrvatskoj ni u regiji tada nije bilo organizacije kojoj smo se mogli pridružiti. Odlučili smo stoga krenuti težim putem i pokrenuti vlastitu scenu. Prvi ring sastavili smo 2006. godine i počeli s treninzima”, objašnjava Ilić i dodaje da su s prvim mečevima počeli vrlo brzo nakon sastavljanja ringa.
Početkom Prvih hrvatskih kečera može se smatrati nastup koji se 2014. godine održao u sportskoj dvorani u zagrebačkoj Savskoj ulici na broju 120. Na prvom su ih nastupu gledale 42 osobe. Originalni postav PHK činili su Antonio “Frozen Fire” Ilić, Arian “Arian” Roči, Laslo “L.N.” Novak (preminuo je 2010. godine, op.a.) i Ivan “Double I” Ilić. Godinu dana nakon pokretanja PHK pridružili su im se Zoran “Error” Ilić, Pavao “Hardcore Stevo” Krenus, Ninoslav “Debelo Đubre” Maričić, Dominik “Lost Brother Grimm” Grimm, Bojan “Kaiser Subanovich” Subanović, Zvonimir “Hans Grosse” Matković, Kristina “Kiki Gemstone” Berglez, Ivan “Ice Nine” Holetić te Suzana “Suzana Black” Rušec, inače Ilićeva supruga u pravom životu s kojom ima sina 4-godišnjeg sina Hogara. Nisu se upoznali preko hrvanja, ali, kaže, supruga voli hrvanje. “Voli ga dovoljno da ostane sa mnom”, šali se Ilić.
Iako im treninzi na domaćoj kečerskoj sceni još uvijek nisu na najvišoj mogućoj razini, Ilića, kaže, ohrabruje sve veća ozbiljnost s kojom njegovi kolege pristupaju profesionalnom hrvanju. “Treninzi se sastoje od učenja osnovnih kečerskih poteza i pokreta koji uključuju sve moguće vrste padova i podizanja protivnika te razne zahvate i udarce. Ti se potezi i pokreti kasnije razrađuju i grupiraju da bi se u konačnici sastavila kečerska borba”, govori Ilić i dodaje da se tim treninzima trebaju pridodati i pojedinačni treninzi koje svaki kečer radi samostalno, bilo da je riječ o odlascima u teretanu ili na satove glume. Prije nastupa, poput onog koji se održao 24. ožujka u Močvari, ekipa PHK-a posebno se priprema, jer borbe s oružjem i rekvizitima zahtijevaju precizniju koreografiju. Te pripreme nekada znaju početi čak i nekoliko mjeseci unaprijed.
“Kako bismo gledateljima osigurali maksimalnu zabavu, mi već mjesecima unaprijed razgovaramo o scenariju i planiramo sve u što sitnije detalje. No, često smo prisiljeni mijenjati planove, što zbog nedostupnosti kečera, što zbog nedostatka financija. Naše želje znaju biti veće i zanimljivije od onoga što u konačnici pokažemo gledateljima, ali svejedno se trudimo da svaki nastup bude barem za milimetar bolji od prethodnog”, ističe Ilić I nastavlja: “Gledatelji iz dvorane kući moraju ići zadovoljni.”
U odnosu na prvi nastup prije pet godina Prvi hrvatski kečeri napredovali su što se tiče broja gledatelja. Oko 150 ljudi gledalo je spomenutu pobjedu Frozen Firea u Močvari, inače prvi nastup PHK ove godine i 50. ukupno, s tim da su odradili i 15-tak inozemnih nastupa. Ilić napominje da postoje planovi da se ta brojka poveća. Gledajući globalno, PHK ulazi u kategoriju nezavisnih organizacija kakvih u svijetu ima sijaset. Ilić kaže da je ta brojka stabilna te da sugerira da su kečeri, barem u Zagrebu, pustili korijenje kao vid zabave za one koji traže nešto mimo uobičajene ponude. S obzirom na to da profesionalno hrvanje u Hrvatskoj nema praktički nikakvo nasljeđe i da je riječ o malom tržištu, PHK postiže rezultate kakvih se ne bi posramile ni nezavisne organizacije u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Američkim Državama.
Ilić kaže da mu najveći dio prihoda dolazi od kečera, ali da od njih još ne zarađuje dovoljno da bi se isključivo njima mogao baviti. Drugi članovi PHK-a uz svoj kečerski hobi imaju stalne poslove. Primjerice, kada nije “Error”, Zoran Ilić slika, “Kaiser” radi u osiguravajućoj kući, “Lost Brother Grimm” programira, a ljubimac publike “Debelo Đubre” radi u tiskari. Kostime neki sami šiju, a neki kupuju. “Većinom je to neka varijanta kućne radinosti, jer su šivani kostimi, budući da moraju biti izdržljivi, skupi”, dodaje Ilić.
Drugim riječima, nije sve u novcima, ima nešto i u ljubavi.
“Za mene je to prvenstveno način života. U ovom, takoreći, zamišljenom svijetu ili kečerskom svijetu provodim više vremena nego u stvarnom, a biti u ringu pred ljudima najbolji je osjećaj na svijetu. Nakon toliko planiranja i treniranja ulaziš u ring i predstavljaš svoj program. Očekuješ reakcije, dobre ili loše. Naposljetku zabavljaš gledatelje, a, naravno, zabavljaš i sebe. Radiš ono što voliš. Pored toga, cilj mi je razvijati kečersku scenu u Hrvatskoj i svakim novim danom graditi svoj san. Milimetar po milimetar. To više nije samo način života ili životna misija, to je, zapravo, životna avantura i s jedne strane smisao mog života”, zaključuje Ilić.
I onda neka netko kaže da kečeri nisu stvarni.