ŽELI NOVI MANDAT

Zlatko Mateša: 'Suludo je da jedan nogometaš vrijedi više od novog terminala Zračne luke Zagreb'

    AUTOR:
    • Romana Eibl

  • OBJAVLJENO:
  • 30.09.2012. u 17:20

Biljana Gaurina / CROPIX

Stvarno nisam mislio da ću biti dugovječniji “prvi olimpijac” od Tončija Vrdoljaka, priznao je Zlatko Mateša kojeg će 22. listopada Skupština Hrvatskog olimpijskog odbora potvrditi kao starog/novog predsjednika vrhovnog nacionalnog sportskog tijela. Bivši Tuđmanov ministar i njegov najdugovječniji premijer (1995.-2000.), danas 63-godišnji Mateša predaje na zagrebačkoj privatnoj visokoj školi za ekonomiju i menadžment, čiji je osnivač, a volonterski, kako i preporučuje olimpijska povelja, predsjeda HOO-om od 2002. godine.

Nemate protukandidata, znači li to da mjesto predsjednika HOO-a nije osobito privlačno ili da nitko pokraj vas nema izgleda za pobjedu jer imate podršku velike većine sportske obitelji?

- Moju je kandidaturu podržalo 85 posto sportske zajednice, i to je za mene relevantno te je definitivno za mene najveće priznanje. Sve drugo je dio predizbornog folkolora i nekih frustracija iz prošlosti. ( Mateša je samo tom rečenicom neizravno dotaknuo nedavno žestoko obrušavanje Ivice Miočića Stošića na svoj lik i djelo u jednom novinskom izdanju. I ni slova više o objedama svog protukandidata na predsjedničkim izborima u HOO-u 2004. Ostalo će, vrlo je izgledno, odraditi odvjetnik, op.a.)

Osjećate li u krugovima oko vas da je netko frustriran raspodjelom sredstava ili nedostatkom brige i pažnje?

- U krugovima oko mene baš ne. Svakodnevno u HOO-u kao volonter radim tri do pet sati i nastojim saslušati svakog tko ima problem.

Čije su YU medalje?

Koji su vaši benefiti u tom poslu?

- Materijalno nikakvi. Volim sport i poklanjam mu svoje vrijeme. Nemam ni predsjednički budžet, ni lipe naknade za svoj rad. Sve moguće revizije državne i komercijalne nikad nisu pronašle nikakvo nenamjensko trošenje novca u HOO-u.

Da bi se čovjek u tolikoj mjeri mogao bez nadoknade posvetiti nekom poslu mora biti relativno situiran?

- U svakom slučaju mora imati druge izvore prihoda. Predajem na fakultetu, moja je struka strategija i strateški menadžment i od toga živim.

U sportu nije kao u politici: dva predsjednička mandata u nizu i adio.

- Olimpijski je sustav dosta zatvoren te iziskuje mnogo vremena da uđete u sve njegove pore, odnosno da vas ‘oni istestiraju’. U prve četiri godine mandata nisam mogao napraviti ništa bitno na međunarodnoj sceni.

Koje su dobrobiti za hrvatski sport od kontinuirane prisutnosti pojedinaca u međunarodnim sportskim forumima?

- Dobili smo pozicije u olimpijskom pokretu, Gordan Kožulj je u Europskoj komisiji sportaša, ja sam u Izvršnom odboru europskih olimpijskih odbora, te IO-u Mediteranskih igara. Neki drugi naši ljudi su u nekim tehničkim i marketinškim komisijama. Znate, to je ono kad mi kažemo kako su Srbi preko dominacije u Jugoslaviji 50 godina gradili mreže svog utjecaja i u sportskom svijetu. Mi to tek sad činimo.

Kad smo već kod Srba, zamjeraju vam da hrvatske olimpijske medalje osvojene za vrijeme Jugoslavije niste ni pokušali vratili pod hrvatsku zastavu, nego ih je prisvojila Srbija kao sljednica Jugoslavenskog olimpijskog odbora.

- Ta se priča aktualizira svakih nekoliko godina, u vrijeme olimpijskih igara. Ako je to trebalo rješavati, onda je to trebalo učiniti 1992., 1993., a ne danas. Medalje su prije svega osobne, svatko tko treba zna koja je čija medalja.

Ne ocjenjujem ljude

Nogomet kao najpopularniji i najmasovniji daje ton i boju cijelom sportu i njegovu okruženju. Kako vi kao Zagrepčanin i, pretpostavljam, dinamovac gledate na teatar apsurda u Maksimiru, na 4683 gledatelja na otvaranju Lige pravaka?

- Teško mi je procijeniti je li ta brojka posljedica jednog ili zbroj više razloga. Je li u pitanju navijački protest ili ekonomska situacija ili u konkretnom slučaju previsoke cijene ulaznica. Konkretno znam da je dečkima koji sa mnom igraju vaterpolo i nogomet bio problem platiti ulaznice za sebe i jedno ili dvoje djece.

Ministar, među ostalim, i sporta Željko Jovanović gromovitom je retorikom zakoračio u hrvatsku sportsku obitelj, pletući jezikom osobito po nogometu, odnosno potrebi njegova temeljitog pročišćavanja. Dijelite li opći dojam da je ministar uzmakao i povukao se?

- Ne mislim da je uzmakao. Mislim da provodi sve što si je zacrtao na način koji mu sustav omogućuje, a to znači razumnim i racionalnim izmjenama zakona koje će u konačnici polučiti efekt kojem je težio. Primjena Zakona o sportu i Zakona o sportskim inspekcijama možda se kratkoročno neće vidjeti, ali već u kontekstu srednjoročnosti vi ćete omogućiti da sustav funkcionira bolje i da imate bolje elemente kontrole.

U nogometu su se dogodile izvjesne promjene, odnosno umjesto Markovića stigao je Šuker, ali publika ih nije honorirala, naprotiv revolt publike je sveprisutan i na stadionima i na društvenim mrežama. E, sad pitanje, koliko je važno ne imati iritantne ljude na važnim pozicijama, ljude koji su se na ovaj ili onaj način javno iskompromitirali?

- Uvijek je nezahvalno davati ocjene o ljudima.

Šuker izvrstan prema van

Vi ste suzdržani i prepristojni... I to vam zamjeraju. Ne idete nikada u kost...

- Kod nas je pristojnost znak slabosti, svjestan sam toga, ali ne mislim se mijenjati. Ako sam primoran birati između pristojnosti i nepristojnosti, onda radije neću raditi to što radim. Znate, govoriti o ljudima čini mi se preosobno. Kod nas nitko ne voli govoriti o odgovornosti onih koji biraju vodeće ljude. Nitko u sustav sporta nije pao s Marsa.

Kako ste doživjeli Davora Šukera?

- Zasad mogu samo reći da će biti izvrstan prema van, dakle u međunarodnim krugovima.

Tončiju Vrdoljaku se cijelo vrijeme zamjeralo da je autoritaran, ratoboran, da želi arbitrirati u svim sporovima i polemikama koje je iznjedrio sport. Vaše djelovanje u HOO-u i odmjereni javni istupi posve su suprotni od Vrdoljakova načina, pa sad opet mnogima smeta vaša diskretnost i neuplitanje?

- Kao premijer sam i hrvatsku Vladu vodio s pozicije prvog među jednakima, tako sam se postavio i u sportu. Da svatko od mojih suradnika ima delegatsku nadležnost i da se može slobodno kretati u okviru svojih nadležnosti, da poštujem predsjednike saveza i njihovu autonomiju. Ne osjećam se pozvan popovati ljudima koji se dnevno susreću s raznim problemima od funkcioniranja saveza, natjecanja, problema sa sportašima. Što bih im ja sad trebao izdavati naloge i postavljati se iznad svega te se urbi et orbi obraćati naciji. Morate ljude uvažavati, priznati im da i oni znaju i poštovati njihovu autonomiju. Nitko ne žrtvuje svoje vrijeme da bi nešto radio onako preko volje, a mi nemamo nijednog predsjednika saveza koji nije volonter.

Recite sa svojim političkim, gospodarskim i premijerskim iskustvom, jesmo li u velikoj banani i koliko je u teškom okruženju sport već načet te koliko je dalje ugrožen?

- Sve su društvene djelatnosti, i kultura, obrazovanje, sport... ugrožene kad se financijski potencijali društva smanjuju. Umijeće je zadržati prihvatljiv model funkcioniranja i u takvim okolnostima za sada nama u HOO-u to uspijeva, nismo u gubitku, nismo nikome ništa dužni.

Da, ali vi ste samo vrh piramide i imate osiguranu državnu potporu preko zakonom zajamčenog dijela novca od igara na sreću, ali što je sa svima ispod vas?

- Svoje ćemo djelovanje prilagoditi prema kriznim situacijama, pa ćemo krenuti rezati ono što nam je najmanje bitno, ali uvijek ćemo osigurati da funkcioniraju savezi i razvojni programi. Mnogo je dramatičnije u gospodarstvu nego u sport. HOO može imati neke oscilacije koje proizlaze iz stagnacije ili pada standarda građana pa će manje igrati igre na sreću, ali zasad toga nema. Možda čak postoji i suprotan trend, kad nam je teže, možda i više igramo jer možda nam se posreći. Nedvojbeno je da će biti mnogo problema na klupskoj razini, ali ne samo u Hrvatskoj. Nemoguće je da jedan nogometa košta 50, 60 milijuna eura. Nemoguće je i neodrživo da za jednog igrača danas nude više nego što košta terminal Zračne luke Zagreb. To je jednostavno suludo i taj se sustav raspada, što svjedoče dugovanja najvećih klubova koja se penju i do milijardu eura. Znam iz političkih krugova da Europska komisija ozbiljno razmatra ograničavanje plaća u sportu, osobito nogometu, taj famozi “salary cap” koji bi smanjio superdominaciju najbogatijih i omogućio paritet među klubovima. Danas ne postoji nijedan klub u Italiji ili Španjolskoj koji nije u problemima, jedino je u Njemačkoj koliko-toliko sve uredno jer su klubovi racionalni i disciplinirani. Ne možete danas u Hrvatskoj plaćati igrača 500.000 eura. Ne možete ni 50.000 eura!

Predsjednik vaterpolskog saveza Perica Bukić objavio je neki dan da će propisane interne nagrade za olimpijsko zlato odvesti Savez u bankrot. Drugim riječima, ne isplati se baš biti uspješan?!

- Svaki savez ima svoju politiku što se tiče internog nagrađivanja, plaćanja ili neplaćanja dnevnica prilikom dolaska na utakmice, razni savezi imaju razna rješenja... Ono u čemu Bukića stoposto podržavam, uostalom i HOO je s takvim prijedlogom išao prema ministarstvu i Vladi, je da poduzeća u državnom vlasništvu po suglasnosti Ministarstva financija i Ministarstva sporta mogu sponzorirati nacionalne selekcije. To je općeprihvaćeno svugdje u svijetu i za naš bi sport bilo dobro rješenje.

Proračun: 130 milijuna kn

U prvim mjesecima nove vlasti, kad niste s novim ljudima u resornom ministarstvu hodali ruku pod ruku, lansirana je priča da se sprema i udar na HOO, odnosno vas. Znate li nešto o tome?

- To je jako daleko od istine. I ja osobno i HOO i s ministrom Jovanovićem i s doministrom Skansijem imamo vrlo korektne odnose. Njima također idu zasluge za naš uspješan nastup u Londonu.

Split je blokirani grad u svim sferama, pa tako i u sportu, a na Spaladium Areni je i lokot...

- HOO je imao stav da bi dobra obnova Gripa bila mnogo bolje rješnje nego gradnja Arene, ali odluke su bile takve kakve su bile i sad imamo veliki problem.

Zašto se održavanje zagrebačke Arene plaća samo novcem iz sustava sporta, a Arena je u funkciji sporta 20-ak dana u godini, a ostalo su koncerti i ostali sadržaji zabavnog karaktera?

- Sportska infrastruktura je društvena infrastruktura i uopće se ne bi trebala financirati iz sredstava koja su namijenjena sportskim programima.

Golem novac ide na održavanje sportske infrastrukture i samo zavarava javnost jer kad pogledate proračun od našeg najvećeg partnera, Zagrebačkog športskog saveza, onda on izgleda strahovito velik, ali kad odbijete sredstva za održavanje dvorana, stadiona i ostalih objekata, onda vidite da je za sport zapravo vrlo mali.

Zadnji Vrdoljakov proračun na čelu HOO-a kojim je predsjedao do 2000. bio je oko 30 milijuna kuna, vaš je oko 130 milijuna.

- Razlike su ogromne, što također govori da imamo krivu percepciju da država ne izdvaja za sport. To jednostavno nije istina.

Nova je Vlada razočarala vrhunske sportaše. Gromoglasno je najavila doživotne naknade za sportsku izvrsnost, no prijedlog nije mogla staviti u saborsku proceduru dok istodobno učiteljima smanjuje plaće.

- Ima zemalja koje su u bitno lošijoj financijskoj situaciji od nas, a prihvatile su taj model. Dakle, ne možemo reći da je ekonomsko okruženje glavna prepreka. Sportašima treba priznati njihovo postignuće, osim toga nije to samo naknada za izvrsnost, to je u konačnici i obveza njihova angažmana u hrvatskome sportu te promociji Hrvatske nakon završetka karijere. To je dvosmjerna ulica, ne radi se samo o primanju nego i davanju. Neoboriva je činjenica po svim metodologijama da su sportaši najveći promicatelji i kreatori prepoznatljivosti Hrvatske u svijetu, koliko se god to nekome dopada ili ne. HOO, koji je bio i prvi predlagatelj naknada vrhunskim sportašima, ne odustaje od toga. Još prije šest godina napravili smo inicijalne materijale, očekujemo da prijedlog uskoro ode u Sabor.

Izdvajamo