NOVI BISER

Naizgled krhka tinejdžerica Silvia Njirić na terenu postaje moćna lavica

    AUTOR:
    • Tomislav Poljak

  • OBJAVLJENO:
  • 06.06.2010. u 20:02

‘Žao mi je što sam malena i što nemam mnogo snage, ali valjda ću narasti’, kazala je 2005. Silvia u jednom od prvih intervjua

Na prvi pogled biste Silviji Njirić teško stavili reket u ruke. Neupućenome promatraču vjerojatno ne bi palo na pamet da forhendi i bekendi koje ona udari imaju razarajuću snagu, često preveliku za njezine protivnice. Međutim, naizgled nejako tijelo u sebi skriva mnogo “dinamita” i žilavosti.

Iza imidža profinjene srednjoškolke, učenice Opće dopisne gimnazije u Zagrebu, “djevojke iz susjedstva”, krije se prava “fajterica”, sportašica od glave do pete. U privatnom izdanju trendi tinejdžerka, u sportskom lavica kojoj je predaja nepoznat pojam. Na danas završenom Roland Garrosu, drugom Grand Slam turniru sezone, Silvia je dohvativši polufinale pokazala da hrvatski tenis u njoj dobiva novi potencijal vrijedan pažnje.

Eksplozivna, borbena i sportski drska 16-godišnjakinja polako gradi put koji si je zacrtala još kada je kao 12-godišnja djevojčica bila najbolja u Hrvatskoj u svojoj dobnoj kategoriji.

- Željela bih jednog dana biti vrhunska tenisačica. Žao mi je što sam malena i što nemam mnogo snage, ali valjda ću narasti - kazala je još 2005. u jednom od prvih intervjua koji je dala za Sportske novosti.

Pet godina kasnije Silvijine se želje polako počinju ostvarivati. Iako “fizika” još uvijek nije na razini na kojoj bi trebala biti i na koju će sigurno doći, u timu Njirićevih idu korak po korak. Otac Silvio, jedan od čelnih ljudi u Hrvatskom rukometnom savezu, svjestan je da u osjetljivim godinama u kojima je Silvia preskakanje stepenica može dovesti do opasnih padova.

Poseban osjećaj

- Nikamo nam se ne žuri, a Silvijini rezultati dokaz su da smo na pravom putu. Pretreniranost kod mladih tenisača često zna ostaviti tragove u budućnosti, a to kod nas ne dolazi u obzir - pojašnjava.

Silvijin teniski put započeo je u prvom razredu osnovne škole. Tada su je stariji brat Andrija i sestra Lucija zaintrigirali za reket i lopticu.

- Sve je počelo kroz neku zezanciju, ali posljednjih 6-7 godina stvari su ozbiljne. Oduvijek se bavim sportom jer sam bila živo dijete. Probala sam i rukomet, i gimnastiku, ali osvajanjem prvih turnira u Hrvatskoj shvatila sam da je tenis prava stvar za mene.

Sada kada Zagrepčanka žari i pali juniorskim Grand Slamovima, ti se dani čine kao davna prošlost. Danas su joj Melbourne Park, Roland Garros, All England Club i Flushing Meadows ono što su nekada bili zagrebački klubovi Mladost, Oranice ili Ponikve. Kada bi morala odabrati najdraži od četiri Grand Slama, Silvijin izbor pao bi na...

- Wimbledon! Ipak prema njemu postoji najveći respekt, tamo je tako mirno i sve je uređeno do najsitnijih detalja. To je jedini Grand Slam na kojem igrače posvuda prate zaštitari, stalno imamo neka snimanja i poseban je osjećaj biti tamo.



Najugodniji Australci

Najdraži grad ipak joj je Melbourne.

- Australci su sasvim opušteni, nešto između Europljana i Amerikanaca. Takav ritam mi odgovara, bez pritiska i nepotrebne žurbe.

Iz Londona prošle godine, kada je s Francuskinjom srpskih korijena Kristinom Mladenović igrala u finalu parova, nosi jednu nezaboravnu uspomenu.

- Finalisti svih konkurencija pozvani su na Champions' Dinner na kraju turnira. Tamo sam imala priliku fotografirati se i sa Serenom Williams i Rogerom Federerom. Takvo što puno znači, vidiš da su to ljudi od krvi i mesa. Meni su Grand Slamovi opsesija i napravit ću sve da se na njih vratim što brže i u seniorskoj konkurenciji.

Za prave se sportaše nerijetko dosta rano može predvidjeti da bi morali postati veliki. Primjerice, samo slijepac ili teniski analfabet nije vidio da Marin Čilić već sa 13-14 godina ima “ono nešto”, nešto što ga čini drukčijim i čime odskače od vršnjaka.

Seniorske vode će još čekati

Bilo bi neozbiljno i nerazumno 16-godišnjakinju koja se tek treba dokazati u seniorskim vodama stavljati u kontekst s danas 12. tenisačem svijeta. Ipak, Silvia ne bi trebala biti jedna od tenisačica koje su samo obećavale, ali nisu uspjele pronaći mjesto pod teniskim suncem. Pritisak je u razvojnom putu takvih ekstra-talenata često veliki sputavajući faktor.

- Ja ne osjećam neki poseban uteg oko nogu zbog toga što sam među najboljim juniorkama na svijetu. Mislim da se ovaj dio karijere mora odraditi, da vidim za što ću se danas-sutra boriti s velikim curama. Seniorski tenis je nešto sasvim drugo, tamo ima svakakvih igračica s kojima se moram naučiti igrati.

Iako paralelno s juniorskom karijerom pokušava i u seniorskim vodama, potpuni prelazak još će malo pričekati. Za mjesec dana vraća se u svoj omiljeni Wimbledon.

- Jedva čekam! Pripremat ćemo se ovdje, u okolici Zagreba na jednom travnatom terenu. U All England Club ću doći opuštena, što god napravim bit će odlično - zaključila je simpatična Silvia.





Tata je bio nogometaš, a mama rukometašica

Geni su u ovoj sportskoj priči bili najmanji problem. Osim sportski nastrojenog oca Silvija, bivšeg nogometaša, majka Marina nekadašnja je rukometna reprezentativna, a igrala je na poziciji desnog krila za dva naša najjača kluba, Podravku i Lokomotivu.

- Od nas je naučila da sport ne trpi kompromise, ili si unutra ili nisi. Sportski geni i sportsko okruženje djetetu samo mogu olakšati put. Slična je situacija i s Ajlom (Tomljanović, Silvijina vršnjakinja i stalna sportska suparnica, kći rukometaša Ratka, op. a.), i ona je takve stvari naučila od roditelja - tvrdi otac Silvio.

Majka rukometašica, otac nogometaš. Čovjek bi pomislio da će kolektivni sport biti logičan izbor. Ipak, Silviji se rukomet, kojeg je jedno vrijeme trenirala, nije previše dopao.

- Ja sam individualka, ne mogu se pomiriti s činjenicom da ne odlučujem sama o svojoj sudbini. U rukometu se možeš sakriti iza ekipe, igrati obranu, pritajiti se i zabiti poneku kontru ako nije tvoj dan. U tenisu toga nema, ako nisi pravi, nemaš šanse pobijediti jer te nema tko zamijeniti.

Tagovi

Izdvajamo