Roger Federer i Rafael Nadal igraju polufinale Roland Garrosa, a Ivo Karlović Challenger u Surbitonu. Tako izgleda aktualni trenutak u tenisu, ali ako vam još kažemo da je Marin Čilić upravo osvojio juniorski naslov u Parizu, onda ćete znati da godina nije 2019. nego 2005.
Rafina šetnja
Ima poglavlja u sportu koja se zatvaraju godinama nakon što su napisane prve rečenice, neka rivalstva zažive i duže od desetljeća, ali to da će Federer i Nadal 14 godina nakon prvog međusobnog okršaja u Bulonjskoj šumi ponovno odlučivati o finalistu Roland Garrosa, ulazi u kategoriju sportskih epova.
Kada je izašao ždrijeb, putevi su ih vodili prema međusobnom polufinalu. I dok se za Rafu nitko nije bojao da će lijevom rukom riješiti pet suparnika (samo mu je Goffin otrgnuo set), Federerov ulazak u polufinale može se okarakterizirati kao iznenađenje. Osim što je na prethodna tri Grand Slama ispadao u ranijim fazama, u Parizu ga nije bilo četiri godine. Njegov je stil igre u “trećoj karijeri” ipak prilagođen za beton i travu - napadački pristup, kratki poeni, izlasci na mrežu - pa je dio komentatora seriju od tri zemljana turnira čak doživljavao kao oproštajnu turneju.
Dodajte tome Rogerove izjave da “nije baš siguran kako će to ispasti” jer je “zaboravio klizati po zemlji” i rezultat su bile u najmanju ruku skeptične najave. Pa ako onda ovo i jest oproštaj, mora se priznati, prilično je efektan. Pobjednik iz 2009. do četvrtfinala je dojurio bez izgubljenog seta, a onda u poslastici izbacio još jednog bivšeg osvajača Stana Wawrinku.
Vatreni dečko
I to baš onako kako je zamislio: s puno štete na servisu i 41 poenom na mreži (od 60 izlazaka), što je bila četvrtina svih poena koje je osvojio u meču.
I evo ga u proljeće 2019. pred Nadalom, 11-erostrukim osvajačem koji je preko njega ušao u svoj prvi pariški finale, u kojem će svladati Mariana Puertu. Promijenilo se puno toga, cijela jedna teniska era. Dovoljno je nabrojati preostale četvrtfinaliste iz te godine: Puerta, Davydenko, Hanescu, Robredo, Cañas i Ferrer, koji je upravo završio karijeru.
Nadal više nije “Vatreni dečko s Mallorce”, kako ga je tada opisao izvjestitelj Jutarnjeg Gordan Gabrovec, nego “Kralj zemlje”. I statistika i opći konsenzus kažu da je najbolji tenisač u povijesti na crvenoj prašini. Federer je u polufinale 2005. stigao s četiri Grand Slam titule u vitrini. Danas ih zajedno imaju trideset i sedam.
Tog petka, 3. lipnja, na Nadalov 19. rođendan, odigrali su četiri seta i završili kad je stadion Philippe-Chatrier već tonuo u sumrak. Federer je čak devet puta izgubio svoj servis, propustio vodstvo od 3-1 u četvrtom setu, a Nadal nakon pobjede legao na zemlju.
Šansa uvijek postoji
“Loše sam počeo i loše završio”, sažeo je kasnije Švicarac, kojemu se mlađi suparnik doslovno ispričavao i govorio “nisi imao sreće”. Iako je svijet tek upoznavao Nadalov stil, ratnički gard, bombe s osnovne linije, strastvene proslave poena, neobične rituale, iako su njegovi medijski nastupi bili pomalo nezgrapni, a engleski toliko razlomljen da je na press konferenciji izgovarao rečenice poput “ja imam samo 19 godina star”, zvijezda je eksplodirala baš nakon tog polufinala.
Prvo ga je pobijedio, a onda konstatacijom da je Federer “njegov broj jedan” pokazao dozu sportskog poštovanja. Baš kao što će i danas podsjetiti da je s njime podijelio najveće trenutke karijere.
Bio im je to treći međusobni dvoboj. Sutra će rivalstvo koje je neki ljubitelj kratica prozvao “Fedal” doživjeti poglavlje broj 39. Nadal vodi 23-15, na zemlji ima još impresivnijih 13-2, a u Roland Garrosu 5-0. Cjepidlake će Federeru upravo činjenicu što u Parizu nikad nije svladao Nadala spočitavati kao mrlju na karijeri, ako Federer i pojam “mrlja” uopće smiju stajati u istoj rečenici.
Ipak, podatak u koji je pomalo teško povjerovati glasi ovako: kad je Nadal posljednji put pobijedio Federera, Novak Đoković imao je šest osvojenih Grand Slamova. Od tog je meča, naime, prošlo pet i pol godina. Federer je protiv svojeg najvećeg antipoda slavio u zadnjih pet dvoboja, trenutno ima sedam uzastopnih setova i 31 osvojeni servis-gem.
Kada su ga novinari upitali misli li da na pragu 38. rođendana prvi put može svladati Nadala u Roland Garrosu, odgovorio je sa smiješkom.
- Šanse uvijek postoje. Inače nitko ne bi došao na stadion i gledao nas.
Nakon što je izbacio Wawrinku, otkrio je i da je uzbuđen jer je upravo mogućnost da igra protiv Rafe bio jedan od razloga zbog kojih se vratio na ovu podlogu.
- Ako želite osvojiti štogod na zemlji, onda znate da ćete se prije ili kasnije morati suočiti s njime.
Kada su novinari to prenijeli Nadalu, djelovao je blago šokirano.
Sudar sila
- Federer je to rekao? Ne, ne, ma nije. Nije se vratio da bi igrao protiv mene, nego zato što je igrač koji je kompletan na svim podlogama. I na svima ima velike šanse za pobjedu.
Tako kaže čovjek koji u polufinalima i finalima Roland Garrosa ima omjer 22-0. Ukupno, nevjerojatnih 92-1. U prijevodu, ako je turnir stigao do završnice i ako je Nadal još uvijek u ždrijebu, u 100 posto slučajeva na pehar će se gravirati njegovo ime.
Federer je tijekom karijere razbijao mnoge dominacije, pomicao granice, ali kad se svi argumenti stave na papir, svrgavanje vladara Pariza s njegovog prijestolja bila bi priča bez premca.
Dvije sportske ikone, sudar elementarnih sila, umjetnik protiv ratnika u njegovoj utvrdi. Ili, kako je to jednom sažeo Guardian, “uzvišeno umijeće protiv neiscrpne borbenosti”.
I to na pozornici na kojoj ih nitko više nije očekivao vidjeti zajedno. Rogerov i Rafin posljednji tango u Parizu.