OLIMPIJSKI LONDON

Tomislav Židak u carstvu Trottera: Peckham je sličan kao u Mućkama - i danas sve miriši na prijevaru...!

    AUTOR:
    • Tomislav Židak

  • OBJAVLJENO:
  • 08.08.2012. u 14:21

Niste valjda sumnjali u mene? Ako je Peckham stvoren “samo za budale i konje”, zar nije prirodno da i ja odem onamo? I makar urednici nisu baš zapljeskali tom izletu, u utorak ujutro ukrcao sam se na London Bridgeu u vlak za dio Londona koji je postao slavan po jednoj od najboljih TV serija “Mućke”. Put ne traje ni dvadesetak minuta. Nakon što prođete pokraj stadiona Millwalla, nogometnog kluba, prema čijim navijačima i povijest BBB-a izgleda kao Andersenova bajka, naći ćete se na Peckham High Streetu. Zapravo, odlazak u Peckham bio je perfektan način da se okonča najveća olimpijska jurnjava u karijeri.

Primijetio sam da stanovnici tog tipičnog londonskog predgrađa, koje je vrlo slično Sesvetama, ne vole razgovore o “Mućkama”. Ili ih se uopće ne sjećaju, ili će vas uvjeriti da serija nije snimljena u Peckhamu, nego u filmskom studiju. Ili su se tek nedavno doselili. Peckham je danas dio Londona u kojemu uglavnom žive imigranti. Ali, ako ih pozornije pogledate, svi imaju nešto od crta lica Del Boya. Kad sam u kafe Ozzies, čiji je vlasnik Pakistanac, neoprezno izvukao novčanicu od 50 funti, odmah me počeo tretirati kao perspektivnog sugovornika.

U Peckhamu se sve svodi na “money shop”, High Street je pun nebeskih shopova, sve je u pola cijene i sve zapravo, kao i u TV seriji, sve miriše na prijevaru. Pokojni scenarist John O’Sullivan pogodio je mentalni sklop stanovnika Peckhama, osim barmena u Kobiljoj glavi, nisam susreo čovjeka s poštenim licem. Osim trgovina, u kojima se nudi čak i svježa riba iz Sredozemnog mora, kineskih majica najviše kvalitete za pola funte, najčešće sam se susretao s odvjetničkim uredima koji se reklamiraju kao “eksperti za zatvorsko pravo, nepogrešivo pomažu pri uhićenju i nude svu potrebnu pomoć nakon što su vas strpali u pritvor”. Učinilo mi se da bi to bio dobar biznis i u Zagrebu.

Da bi sve to bila istina, potražio sam The Nags Head, slavni pub Kobilja glava iz “Mućki”. Barmen je star i umoran, ondje su jučer bili reporteri New York Timesa u potrazi za sočnim detaljima i gnjavili su do besvijesti. Bilo je tek oko podneva i umorni barmen je bez pogovora posluživao “tri lokalna, ostarjela goluba”, tri zaostala primjeraka Beatles generacije koji su zadnji put bili u frizera kad su Beatlesi ispjevali “Hey, Jude”. Ispred puba je pušila lady od osamdeset i tužila se da se nikako ne može riješiti ovisnosti. Barmen mi je pokazivao prazan zid na kojemu nema slika iz TV serije, kaže da su u Kobiljoj glavi snimili samo jednu ili dvije epizode. Gdje su Del Boy, Rodney, Brzi? Samo će slegnuti ramenima.

Olimpijske igre su svjetlosnu godinu daleko od Peckhama, iako je do London Bridgea jedva nekoliko kilometara. Jedina poveznica s olimpijskim plamenom bila je izjava Usaina Bolta, koji se nudi Sir Alexu Fergusonu: “Ja se doista ne šalim, Sir Alex, pozovite me, Manchester United je moj klub, a vi ste moj čovjek. Kada biste me probali samo na jednom treningu, nikada mi ne biste mogli reći ne”...

Izašao sam ošamućen iz Kobilje glave, čudeći se prošao pokraj reklama na njemačkom i ruskom “Ich liebe Peckham” i “Ja ljublju Peckham”, a ispod su bile mjenjačice i kladionice, i krenuo u London. U meni je umirala još jedna genijalna engleska iluzija i još sam čvršći u uvjerenju da i od telefonskog imenika mogu napraviti najzanimljiviju TV seriju na svijetu. Uostalom, nisu li baš oni rekli: Što bi postali Englezi da im oduzmu smisao za humor? Nijemci…

Izdvajamo