Najvoljenija i najpopularnija reprezentacija Hrvatske danas je otputovala prema Americi. Otkad se natječe (1994.), nogometna reprezentacija nastupit će na sedmom SP-u. Jedini turnir koji je preskočila bio je 2010. – SP u JAR-u ostaje iznimka koja potvrđuje pravilo o uspješnosti Hrvatske.
Nastupiti na SP-u, mnogi to zanemaruju, nije nešto što se podrazumijeva samo po sebi. Pogotovo ne za zemlje koje imaju mali broj stanovnika kao Hrvatska. Zahvaljujući upravo kontinuitetu nastupanja na velikim turnirima (isto 7 EP nastupa i jedini neuspjeh 2000.), Hrvatima je postalo normalno da Vatreni budu prisutni na SP-u. Zahvaljujući prvoj medalji, na debiju 1998., uobičajena velika navijačka očekivanja postala su kriterij općeg i nerijetko pretencioznog natjecateljskog očekivanja. Nakon što se sve poklopilo u prošla dva izdanja, 2018. i 2022., u kojima su Vatreni upisali dva senzacionalna dometa za medalje, sve gore navedeno dobilo je argumentirani okvir. Smatra se normalnim plasman na veliki turnir, smatra se standardom gajiti ambicije za medalju, smatra se neuspjehom ako se tako nešto ne ostvari…
Navijačka strast logično je gorivo najvećim očekivanjima. Takav pristup nije logičan onima koji bi trebali afirmirati realnosti i doprinositi ozračju u kojem pozitivan pristup nije definiran samo pobjedama i medaljama. Akteri nogometa, kao i (pogotovo) akteri medija, trebali bi uvijek podsjećati na činjenicu koliko je nogomet dinamičan i nepredvidiv, koliko je snažna globalna konkurencija, kako je značajno – financijski, razvojno i statusno – što je Hrvatska kontinuirano prisutna na velikoj smotri. Nadasve bi trebalo podsjetiti kako Hrvatska nije pretplaćena na medalje, niti za njezine igrače vrijede neki drugi prirodni procesi u kontekstu cikličkih i generacijskih prolaznosti.
U Ameriku Vatreni idu opterećeni uobičajenim teškoćama jedne nogometne grupe. Nisu prvi put opterećeni ozljedama, pauzama, umorom ili slabijom formom, odnosno tehničko-taktičkim situacijama. No, aktualni Vatreni i njihov izbornik prvi put su opterećeni rastućim pesimizmom, svekolikim sumnjičenjima šire javnosti, koje po lošem starom hrvatskom običaju postupno prerasta u diskvalifikacije, omalovažavanja i nelogična tretiranja. Uzrok tom pojačanom novom negativnom odjeku upravo su uspjesi u proteklih 8,5 godina ere Zlatka Dalića.
Ti su dometi na entu poziciju podigli letvicu očekivanja i izobličili vrednovanje realnosti dometa. Svi ti dometi kao da stvaraju ozračje u kojem Vatreni vrijede i vole se samo kad su pobjednici, a kad nisu uvjerljivi onda nas iritiraju. No, to nije istina, nego virtualna stvarnost, koju nameću oni koji ili ne znaju, ili ne mare, ili baš to negativno žele promicati iz tko zna kojih razloga. I tu prije svega treba krenuti od medija…
Hrvatska nogometna reprezentacija miljenik je nacije. Samo ona može izazvati tektonske emotivne potrese najmasovnijih okvira. Euforične kad pobjeđuje, razočaranja i tuge kad posrne. Za sve te emocije, počevši od svakog poraza koji je pridonio povijesnim pobjedama i dometima, za sreću i osjećaje globalne slave koja uobičajeno pripada samo najvećima, uvijek trebamo biti zahvalni izbornicima i reprezentativcima. I posebno zahvalni Zlatku Daliću te generacijama Modrićeva okvira što se intenzivno živi taj, za Hrvatsku realno – san.
Kako god bilo u Americi, svi ti dometi i emocije ne mogu se promijeniti. Bude li uspješan turnir, samo će se osnažiti. Bude li neuspješan, bit će žal, ali i po vatrenoj zbilji odmah će se roditi nova nada u bolju iduću priču.
Znamo da će oni na SP-u dati sve od sebe, a vidjet će se što to trenutačno znači i za što je dovoljno. Ono što je neupitno, ispraćamo ih sa željom da ispune svoje ambicije, od kojih je jedna svim generacijama bila najdraža – to je razveseliti narod i s njime se zajedno radovati, u ozračju svima dragog i potrebnog zajedništva. Onoga koje vida rane kad se posrne.
Sretan put Daliću i igračima, uz poruku da su Vatreni bili i ostali ponos, ne samo nogometne Hrvatske…
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....