PSEĆA POSLA

Jelenji rogovi, podložak za hlađenje... Zašto uvijek kupim baš svaku glupost za pse?

U ovoj kolumni doznajemo i detalje "afere ulje" kao i točno značenje broja 42
 Privatni album

Naš najdraži dostavljač u svemiru donosi nam ogromnu kutiju: u njoj je 20 kilograma sjemenki za ptice iz parka i podložak za hlađenje. Kupila sam jedan, pa ćemo isprobati je l' to što valja. Ako da, lako na naručim drugi.

Ponosno ga odmotam i postavim na pod. Cure ga ponjuše i odu. Sjedam na podložak, fino hladi. Mitim ih keksima, priremeno pali. Sjednu dok pojedu keks, a onda odu dalje. Na njemu baš nitko ne leži.

- Jesam li ja to dala 150 kuna na još jednu glupost koju u ovoj kući nitko neće koristiti? - pitam ja lice u zrcalu, a ono mi odgovara:

- Stara, sjećaš se kad si kupila dva jelenja roga da ih žvaču? 300 kuna, je l'? Gdje su ti rogovi? U špajzi, mislim, kraj skupih četkica za zube i još skuplje igračke koja ima rupice i masira desni. Sve pod prstom prašine - odgovara mi moj unutarnji glas.

Oduvijek sam govorila da se meni može prodati baš svako smeće na kojem su nacrtani balerina ili pas. Ovoga puta barem nisam naručila dva podloška. Jedina sreća je da lijepo izgleda na podu, pa eto. Doduše, kad izlazim van, moram ga maknuti negdje izvan dohvata monstruma, jer je opasan za žvakanje. One ne žvaču, doduše, ali...

- Prisjetimo se afere ulje - šapće moj unutarnji glas, pa zašto da ne ispričam kako su moji ljupki i savršeno odgojeni psi prošle godine na godišnjem iz razloga koje nitko nikada neće shvatiti, prevrnule bocu suncokretovog ulja. Istina je da sam ostavila otvoren ormarić u kuhinji, kao i da sam izgubila čep. Pretpostavljam da je Mašenjka slučajno repom zakačila bocu. A onda...

Cure su me dočekale na vratima našeg apartmana, kojeg dijelimo svaki puta kada se vraćamo doma, u moje rodno mjesto. Bile su sumnjivo vesele, a sumnjivi su bili i masni tragovi šapa iza njih. Sumnjiva je, nadalje, bila i lokvica ulja, prevrnuta boca, jedna bljuvotina na kauču, te jedna koja se, kao u hororcima, cijedi s ruba kreveta...

U panici sam nazvala veterinara u Zagreb. Gradac nema veterinara, ima ga tek Makarska, pa sam prvo zvala da vidim što da radim. Rečeno mi je da se ne brinem, ako su sve povratile, to je to. Naravno, da ih promatram, pa ako treba, da idemo doktoru.

Promatrala sam ih idućih sat vremena. Veoma intenzivno. Ubojitim pogledom. Najprije dok sam im ribala šape i uklanjala tragove bljuvotine s krzna.

Sjedile su i gledale me kako mijenjam posteljinu, čistim i sušim madrac, te čistim bljuvotinu s ruba kreveta i laminata.

Onda su me gledale dok ribam pločice u kuhinji.

Potom uređujem kauč.

Pa ribam pod oko njega.

A onda su me, veoma uznemireno, gledale kako se počinjem smijati. Jer, naravno da je sve smiješno.

Bacila sam krpu u kantu s vodom i prsnula u smijeh (zaista, prsnula - smijeh je zvučao doslovno kao kad voda iznenada prsne i kapljice se rasprše svuda naokolo). Pomislila sam koliko su sretne bile dok su lizale to ulje i koliko im je bilo lakše kad su ga izbacile iz sebe.

Pomislila sam kako su im životi kratki, a ja to naše ograničeno vrijeme trošim na smiješne korekcije i gunđanja.

Još se smijući, svečano sam se ustala i obznanila im da, što se mene tiče, mogu svakoga dana bljuvati.

- Može i po krevetu, ako hoćete. Vi ste kod sebe doma, dakle, možete sve. Ovo s uljem ne bih preporučila opet, uljevam može naškoditi, ali komodajte se - rekla sam, ponosna, shvativši kako je zbroj mojih i Titinih godina ipak 42, i da ima nešto u tome da je ta brojka odgovor na pitanje o smislu života, svemira i svega ostalog.

Smisao života? Po mojoj uljnoj spoznaji, ovaj je: možeš i povraćati po krevetu, sve dok imaš nekog tko te voli dovoljno da počisti za tobom. Smisao je, vrlo jednostavno - ljubav.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. listopad 2021 04:01