- Dan je za češljanaaaaaac, nana, nana, nannaaa - pjevušim ja od ranog jutra. Maša sva sretna skače oko mene, jer je ona općenito sretno stvorenje. Tita me mrko gleda ispod kreveta, jer je ona općenito mrko stvorenje koje leži ispod kreveta. Gospodin Posebni nas promatra iz kuhinje, jer je on općenito čovjek koji voli spremati hranu, u čemu ga svesrdno podupiremo i zbog čega smo mu sve tri veoma sklone.
Reklo bi se da je sve kao i inače, ali ne, danas se šišamo. Idemo kod naše Petre P., koja Mašu zapravo češlja. Protivnik sam šišanja - dlaka ima funkciju, ljeti je hladi, zimi grije, a šišanje psa jer je meni lakše ne imati tonu dlaka po stanu je neprihvatljivo. No, Petra joj zapravo skine mrtvu dlaku, tako da je to druga stvar.
I naravno, Maša svaki put izdrami. Molimo reflektore, diva se popela na scenu. Obično, dok nju Petra češlja, neka od njenih kolegica uzme gumenu rukavicu i prođe Titi kroz krzno, da pokupi dlake koje otpadaju. Zamislite scenu: jedna na podu, jedna na stolu. Svaka ima svoju ženu s češljem, odnosno, rukavicom uza se. I obje drame - ne toliko jako da pokušavaju pobjeći, ali ono, ima tu elemenata koje se ne bi postidjela dobra predstava. Nekad se čak prijeko gledaju - toliko da me podsjete na slavnu scenu iz Bajadere, u kojoj se dvije suparnice Almira Osmanović i Irena Pasarić tako nekako strijeljaju pogledima oko onog nevrijednog bezveznjaka Solora.
Ovdje Solora nema, ne kužim uopće zašto se njih dvije tako gledaju, ali valja ih ponese zanos. S obzirom na to da redovito sa mnom idu na satove baleta kod Edite, koja pušta pse u studio, a osim toga, što da vam kažem, talentirane su za podizanje noge, ne bi me čudilo da izvedu barem kakav pas de deux. Sjedim uz stol i razmišljam kako bi to izgledalo. Tita bi, sigurno, bila negativka, a Maša bi sirota, izgubila. S obzirom da smo u salonu i da dlake lete na sve strane, moglo bi se i to uklopiti u pseći balet koji vrtim u glavi.
Recimo, radnja se zbiva u salonu. Obje su se došle dotjerati zbog frajera - recimo, Mašinog Softyja, kvartovskog momka u kojeg je zatelebana jednako kao i u onog dalmatinera koji me jednom zapišao. Softy je visok, lep i plav, znate kako pjesma ide, a Maša je luda za njim. Tita ga ne doživljava, ali to je još bolje: zavest će ga samo zbog osvete. Bit će to neka verzija najpoznatijeg bijelog baleta, samo će se ova zvati Pseće jezero. Dok lete dlake, njih dvije ustanovljavaju da su tu zbog istog lika i počinje sukob. Dok ja u glavi biram kostime, glazbu i koreografiram, Maša me patnički, a Tita prijekorno promatra. Da, otišla sam predaleko, priznajem.
Nakon gotovo dva sata, izlazimo na ulicu. Gospodin Posebni nas čeka vani i komentira kako Mašenjka više ne izgleda kao ovca, nego kao Twiggy. Ne ulazim u njihov turbulentan odnos, pa mu namignem i postavim pitanje na koje nas tri Korljanuše najviše želimo čuti odgovor: "E, a što ćemo jest?". Tri para očiju promatraju ga s nestrpljenjem i čekaju odgovor.
Ovaj je put spreman. Iz džepova vadi kekse za njih dvije, a vođu čopora (utvaram si da sam to ja, premda nekad mislim da je to ipak Tita) vodi na večeru u jedan simpatičan veganski restoran nedaleko.
Dok jedemo, razmišljam o onome Psećem jezeru. Hm, pa nije ta ideja ni toliko luda...