Slučaj prvi: minijaturni, crno-žuti mješanac pekinezera ostavljen je na lancu pored kaveza, bez nadzora. To je njegov prvi dan u skloništu. Prilazi mu volonter. On šeta drugog psa, mnogo većeg. Riječ je o mješancu doge i pointera, a težak je četrdeset kila i poznat po agresivnom ponašanju. Otima mu se iz ruku. Eksplozivan, fokusiran trk. Zatim brutalan nasrtaj na vezanog pekinezera. Krvi je bilo posvuda. Napadnuti pas odmah je bio prebačen u stacionar azila. Nitko mu, međutim, nije pružio pomoć. Čak nije bio niti pregledan. Do jutra, uginuo je od unutarnjeg krvarenja, a crno-žuta, sićušna lešina, ubačena je u vreću i odvedena kombijem Veterinarsko-higijenskog servisa.
Slučaj drugi: neposlušni belgijski ovčar ne prestaje lajati i skakati po kavezu. Redovno je agresivan prema drugim psima, neprilagođen je i neki od radnika u skloništu zato su ga odlučili uzeti na pik. Zima je, pet stupnjeva. Jedan od njih, u službenoj uniformi azila, prilazi kavezu i odlučuje kazniti belgijanera miniwashem. Moćan mlaz iz stroja uperio mu je direktno u tijelo. Belgijski ovčar cvili i povija se, skutren u dnu kaveza. Kad je mučenje životinje bilo završeno, ostala se na hladnoći tresti satima.
Slučaj treći: Četvrtak je, rano uvečer. Volonterka nakon posla dolazi u sklonište šetati psa. Kad je završila s istrčavanjem životinje u prostoru posebno određenom za to, vraća je u kavez. Putem, u blizini zgrade uprave, ugleda novopridošlu kuju u pratnji šest štenaca. Volonterka uskoro odlazi kući, no iduće jutro, u ranu zoru, vidi kako stiže vozilo Veterinarsko-higijenskog servisa. Trenutak kasnije, pred njom se odvije prizor koji će pamtiti cijeli život. Obavijeni izmaglicom jutra, djelatnici servisa u vozilo su utrpavali sedam leševa: jedno veliko, i šest malih.
Horor-priče koje ste upravo pročitali nisu dio nekog uvrnutog filmskog scenarija. To je realitet koji se odvija u Dumovcu, poznatom skloništu za nezbrinute životinje grada Zagreba, tvrde to naši sugovornici koji su odlučili progovoriti za Nedjeljni Jutarnji. Razgovarali smo sa šest osoba povezanih sa skloništem, od kojih su neke provele godine radeći ili volontirajući na tome mjestu. Neki od naših sugovornika, pak, ondje i dalje rade, pa su odlučili istupiti anonimno, dok dvoje od naših sugovornika, progovaraju pod imenom i prezimenom. Ljudi su to različitih dobi, profila i staža koji su proveli u radu sa psima, na raznim mjestima, pa i u Dumovcu, no svima je zajednička jedna stvar: stanje u Dumovcu opisuju vrlo problematičnim, nedostojnim životinja. Svoje tvrdnje potkrijepili su i fotografijama, od kojih se čovjeku steže srce.
Snimljene su u Dumovcu. Neke su od njih negledljive. Mnoge prikazuju otvorene rane na psima i kaveze uprljane fekalijama i krvlju. To je, kažu, u Dumovcu, tužna svakodnevica. Tvrde da "svi znaju za loše stanje u azilu, od Uprave Zoološkog vrta do nadležnih tijela", no nitko ne reagira i ništa se ne događa glede toga. Stvari ostaju iste, već godinama. Najgore je, kažu, što bi s obzirom na sredstva i činjenicu da je riječ o gradskoj instituciji, to mjesto lako moglo biti na visokoj, europskoj razini. Svake godine za sklonište za nezbrinute životinje grada Zagreba u proračunu je odvojen iznos od 4 milijuna kuna. Sa svim optužbama koje su iznesene protiv gradskog azila u Dumovcu suočili smo voditeljicu Tatjanu Zajec, koja ih sve po redu negira, a detaljnije objašnjenje navodi niže u tekstu.
Optužbe na račun "uljepšanog šinteraja", kako ga zovu neki volonteri i zaposlenici zagrebačkog azila, počele su od Marine Rako. Ona je u Dumovcu provela godinu dana, od studenoga 2019., radeći u skloništu kao timariteljica. Kao "groomer" pasa, u tom trenutku je, kaže, imala deset godina iskustva, pa je pružala i dodatnu brigu psima u skloništu. Prala ih je i šišala, radila je i sa psima te ih udomljavala. Suočila se s nizom problema vezanih uz radnu etiku kolektiva i postupanje prema životinjama. Svemu je, tvrdi, odgovorna voditeljica azila Tatjana Zajec, zbog koje je Rako u listopadu 2020. prijavu za mobbing, uz opsežnu dokumentaciju o tretmanu pasa u toj ustanovi, podnijela Pravnoj službi i direktoru Zoološkog vrta Grada Zagreba Damiru Skoku, pod čijim je upravljanjem i azil u Dumovcu. Pravna služba optužbu je za mobbing proglasila neosnovanom, ali je, kaže Rako, priznala znanje o postojanju loših odnosa i općenite neorganizacije unutar same institucije. Dokumentacija koju je Pravnoj službi, uz svoju prijavu za mobbing, podnijela Rako, a koja je dana i na uvid Jutarnjem listu, uključuje niz spornih situacija kojima je svjedočila, i na račun kojih smatra da voditeljica Zajec nestručno upravlja azilom. U medije je odlučila izaći, kaže, jer ne može trpjeti nepravdu prema psima.
- Dumovec se najbolje opisuje kroz primjer rada ambulante. Rad ljudi tamo je problematičan. Toliko problematičan da je jedan od njih među dijelom volontera i radnika stekao nadimak "Mesar". Čovjek je to koji nikad nije pomazio psa u azilu. Kad se psi potuku u azilu, on nikad ne odlazi provjeriti u kakvom je stanju napadnuti pas. Psi mu se bude tijekom kastracija i sterilizacija i cijuču od boli. Prema zakonu, za vrijeme operacija bi s njim morao uvijek biti tehničar, koji kontrolira stanje anestezije. Ali on se zabavlja na mobitelu u drugoj prostoriji, pa trči na poziv glavnog veterinara kad stvari krenu po zlu - kaže Marina Rako.
- Potkraj operacije životinja se počne buditi, ali ju se dodatno ne anestezira, nego se nastavlja zahvat kad je svjesna i počnu popuštati lijekovi. Zamislite samo te bolove koje moraju trpjeti. Kod nekih zahvata životinju se uopće ne anestezira - tvrdi Rako, dodajući kako smatra da se u ambulanti Dumovca čak i sistematski pregledi životinja obavljaju brzopleto i nestručno. Slično govori i Hana Božićević, po srednjoškolskoj struci tehničarka veterine, a po visokoškolskoj inženjerka agronomije. Tamo je volontirala godinu dana, a počela je 2015. godine. Veterinarska služba je, govori, jednom prilikom otpustila psa udomiteljima s dva slomljena rebra, jer nitko to nije bio primijetio. Kad je prvi put došla u Dumovec, njezin prvi dojam o azilu je, kaže, bio pozitivan. Na prvu sve izgleda OK. No kako govori Hana, čim se odmakne od centralnog prostora azila, gdje su zajednički kavezi i koji je najizloženiji javnosti, gdje ljudi razgledavaju pse kad ih dođu udomiti, stvari se kompliciraju.
- Uvjeti su tad bili katastrofalni. Nehumani. Ja ni štakora tamo ne bih držala. Mračno, vlažno. Ispucane drvene ploče u kavezima, iverice koje prijete zabiti se psima u meso. Zahrđale i opasne ograde kaveza, na koje se psi mogu nabosti. Te pse u pojedinačnim kavezima ja sam najčešće šetala, i to su psi za koje se ne zna, koji moraju biti odvojeni, jer su agresivni - nastavlja Hana, koja je vikendom organizirala i zajedničke šetnje pasa s ostalim volonterima, a osim toga je u Dumovcu radila sve poslove od hranjenja pasa do čišćenja kaveza. Kao i svi drugi volonteri, vodila je i zapisnik o zdravstvenom stanju pasa te je dokumentaciju prilagala u zgradu ambulante.
- Kad bih prijavila krvavog psa u kavezu, očekivala sam da će netko odmah reagirati, ali to se ne bi dogodilo - kaže Hana, dodajući kako se ti propusti ne događaju zato što u skloništu ima previše posla, već zato što, kako kaže, "nikoga nije briga". S voditeljicom Zajec, kaže, nije imala nikakav kontakt, no tijekom volontiranja učinilo joj se kako zgrade uprave i ambulante vrlo neuspješno komuniciraju, pa problemi ostaju u zraku, na štetu životinja. Još jedna dugogodišnja zaposlenica Dumovca, koja tamo još uvijek radi, potvrđuje navode iz dopisa Marine Rako.
- Nažalost, sve to gledam iz dana u dan već godinama, i mnogim sam situacijama i sama prisustvovala. Ambulanta je problem, kao i odnosi među ljudima - kaže naša sugovornica pa dodaje kako je Rako prva zaposlenica koja je skupila hrabrosti izaći sa svime u javnost. Ostali se, kaže, priklone tom načinu i atmosferi rada u Dumovcu. Tko god se pobuni, bude ugnjetavan - navodi djelatnica Skloništa.
I mi smo otišli u Dumovec. Volontirati. Htjeli smo izbliza, kroz nekoliko sati volontiranja dnevno, pokušati naslutiti situaciju o kojoj govore naši sugovornici. Kao novi, tzv. "crveni volonteri", mogli smo raditi samo u centralnom dijelu azila, gdje su najuređeniji kavezi, i gdje ljudi dolaze udomiti pse. U ta tri dana volontiranja, nismo vidjeli pojedinačne kaveze uprljane fekalijama i krvlju o kojima govore naši sugovornici, jer tamo nismo imali pristup. No odmah smo primijetili kako mnogi kavezi u centralnom dijelu u Dumovcu nemaju niti jednu deku, a vani je studen koja probija kosti. Osim toga, podovi kaveza su mokri, mjestimice u njima zapažamo i lokve vode. Situacija u gradskom azilu kroz koji prođe toliko puno životnija ne može uvijek biti idealna, svjesna je toga i naša sugovornica Hana Božićević, ali također ističe da situaciju tamo pod hitno treba mijenjati.
- Ako voliš životinje, otamo odlaziš s PTSP-om. Zanemarivanje pasa u pojedinačnim kavezima je strašno. Nedovoljno hranjenje pasa, nedovoljna količina vode. Bazične stvari. Jednom sam u cičoj zimi htjela svim psima staviti deke u kaveze. Deka u prostoriji s donacijama koliko hoćeš. Meni je bilo rečeno da to ne smijem napraviti. Pa zar nije to poanta donirane deke? Rečeno mi je da to ne radim, jer će se deke ionako zaprljati, a njima se to ne da poslije skupljati. Tako psi spavaju na zaleđenim površinama u veljači. Pazi, deka će se zaprljati. Pa neka se zaprlja, poslije ju možeš i baciti. A psi leže na zaleđenom betonu, prethodno očišćenim vodom. Jedan pas, uzet iz Dumovca kao štene, vraćen je sa sedam godina. To je kućni pas, ali nastradao je od drugih pasa, zbog nemara i krive procjene. Kad je stigao u Dumovec, bio je stavljen u kavez s dva novopridošla staforda, koji su ga doslovno rastrgali - govori Hana, koja volontira od svoje trinaeste godine, a u Dumovcu do 2016.
No četiri godine kasnije, prema riječima volontera koji i danas rade u Dumovcu, situacija u skloništu nije ništa bolja. Njih troje za Jutarnji je odlučilo govoriti anonimno. Stalo im je do pasa, kažu, i ne žele probleme ili osobne obračune. Žele nastaviti volontirati u skloništu i, kako tvrde, njihov je jedini cilj da životinjama bude bolje.
- U pojedinačnim kavezima skoro svako jutro dočekaju nas strašni uvjeti u kojima su psi prenoćili. Mi dolazimo kasnije u danu, a kavezi su i dalje prljavi od fekalija, krvi. Radnici su tamo od samog jutra, i umjesto da to odmah počiste kad dođu u azil, kavezi ostaju takvi sve dok mi ne dođemo izvesti pse u šetnju. Ispočetka to prijavljuješ, žališ se, i uvijek dobiješ odgovor: budemo kasnije, sad ima puno drugog posla - kaže volonter iz Dumovca koji je ondje proveo više godina, pokazujući nam potresne fotografije na zaslonu svog telefona. Tvrde i da se psi u Dumovcu eutanaziraju bez ikakva stvarnog razloga.
- Neke od pasa koji dođu s drugih područja uopće ne žele primiti u azil. Sumnjamo i na hranjenje. Tvrdimo da su psi konstantno gladni, iako Dumovec prima dosta donacija u hrani. Pse hrane jednom dnevno, a voditeljica tvrdi da se hranjenje obavlja dvaput u danu. Međutim, mi, volonteri koji smo tamo poslijepodne, nikad nismo vidjeli to drugo hranjenje - ispričali su nam volonteri iz skloništa. Situacije u kojima se provodi nemar nad životinjskim stanarima Dumovca, tvrdi Marina Rako, gotovo je nemoguće pobrojati. Sve je navela u gore spomenutom dopisu. S gnušanjem nam prepričava dalje...
- Nekad se na prijemu sistematski pregled i ne obavi. Vidjela sam kako se neke pse samo cijepilo protiv zaraze, prije odlaska u karantenu. Zbog tog nemara zna se dogoditi i da starost životinje bude krivo naznačena, kao i njihov spol - opisuje rad ambulante u Dumovcu Marina Rako, pa nastavlja o još strašnijim slučajevima nego što je procjena dobi pasa.
- Ne provjeravaju jesu li kuje u sklonište došle skotne pa ih se takve propušta dalje u karantenu da čekaju sterilizaciju. Kad se primijeti da je kuja skotna, izvodi se pobačaj u zadnjem stadiju trudnoće. Više puta u azilu događalo se da se kujicu kojoj je završila karantena stavilo u kavez s muškim psima, koji su je silovali. Kad stavite prilično uplašenu kujicu s dominantnim psima u kavez, takve situacije se događaju "pod normalno". U Dumovcu se općenito malo pažnje posvećuje rasporedu pasa u kavezu, što je dosta bitna stvar. Ekstremno plašljive pse puštaju po dva tjedna u kavezima s divljim psima. Kao, prilagodit će se. Ma, neće. Netko mora raditi s njima, a trebalo bi pse i mijenjati po kavezima - nastavlja Rako pa izdvaja i primjer Grge, križanca terijera, starog oko deset godina, koji se zatekao u Dumovcu potpuno otpale dlake zbog buha i zanemarivanja njegovog prethodnog vlasnika. No kaže Rako, u Dumovcu mu se stanje nije poboljšalo i ondje mu se, tvrdi ona, nije pružila adekvatna skrb. Rako govori kako se s Grgom uopće nije radilo, uz ispriku kako se ne slaže s drugim psima, a zbog neuglednog izgleda sakrivalo ga se i od potencijalnih udomitelja. Nakon što je ipak uspjela raditi s tim psom, on je bio udomljen i narasla mu je dlaka.
- Koristi se i pepper sprej. To je normalna stvar tamo. Neki od zaposlenika sprejaju pse tim sprejem za samoobranu prilikom hranjenja ili čišćenja njihovih kaveza. Čak i one pse koji nisu agresivni, već samo skaču na njih iz veselja. Nekad se znaju toliko svađati oko toga čiji je posao psićima taj dan dati terapiju, da se događalo i da životinje na kraju ne dobiju terapiju pa uginu - tvrdi Rako. Volonterka Hana Božičević, koja je 2015. na našem mjestu provela godinu dana, smatra da je mentalni sklop u Dumovcu najveći problem. Pse se gleda kao na broj, kao na nešto što treba odraditi.
- Trebalo bi promijeniti pristup većine ljudi koji su zaposleni tamo. Trebalo bi biti i više kontrola. Dok sam ja bila u Dumovcu, nije došla niti jedna. Životinje tamo nisu dobro, a ne mogu ništa o tome same reći. Kad ti pokušaš, ispadaš naporan. Vidjela sam ljude koji "pucaju" na radu ili volontiranju u Dumovcu, jer su toliko isfrustrirani da ne mogu tim životinjama osigurati ni osnovne stvari, za koje azil dobiva novac. Čim pokušaš nešto promijeniti na bolje, oni te gledaju kao da ih maltretiraš. Onda pukneš. Srećom, ja nisam. Samo sam se zbog te atmosfere odlučila maknuti otamo - kaže Hana, a jedan od anonimnih volontera s kojima smo razgovarali prisjeća se još groznih detalja iz Dumovca.
- Sjećam se jednog psa koji je bio stavljen pod lokot jer ga je bilo zabranjeno šetati, odnosno bio je korak pred eutanazijom. Nije prošao test kinološkog saveza i proglašen je krvoločnim, što uopće nije bila istina, a danas je taj isti pas Badi sretno udomljen. Riječ je o križanom stafordu, s kojim je samo trebalo raditi na socijalizaciji i možda provesti školicu treninga, koja otprilike traje mjesec dana - govori volonter o praksi zaključavanja pasa pod lokot.
- Pod lokotom, odnosno korak pred eutanaziju, također je bila i jedna ženka rotvajlera, koja je isto tako danas sretno udomljena. Zatim, jedan njemački ovčar, koji je bio stravično mršav, mislim da je na kraju i uginuo, jer nije mu bila pružena adekvatna skrb - komentira volonter iz Dumovca koji dalje tvrdi: "Šetao sam mnoge pse koji su na kraju bili uspavani i za svakog mogu jamčiti da bi bio udomljiv, samo da su stručne osobe s njima radile na socijalizaciji".
Navode o tretmanu životinja u Dumovcu provjerili smo i s voditeljicom azila Tatjanom Zajec, koju smo molili da se očituje na sve navedene optužbe. Navodi da sa svim životinjama postupaju u skladu s najvišim standardima i zakonskim propisima, a svakom psu ili mački pristupaju i s maksimalnom pozornošću te im se trude pružiti najbolju njegu i omogućiti sretno udomljavanje.
- Negiram sve optužbe koje se tiču eventualnog kažnjavanja životinja. Sklonište za nezbrinute životinje Grada Zagreba ne koristi mini wash za discipliniranje životinja, već radi prema principu pozitivne motivacije životinja, poput kliker treninga, a treninge vode djelatnici skloništa, kao i volonteri. Jedna je volonterka jedna od najboljih svjetskih trenerica pa trenira i nas i ostale volontere - Sara Hughly. Opovrgavam i navode da se zbog ušteda na lijekovima psi bude ranije no što je završena operacija, a zahvat se zatim nastavlja obavljati "na živo". Također, vezano na navode da djelatnici koriste pepper spray, odgovorno tvrdim da se u Skloništu ne koristi papreni, nego zvučni sprej. Jasna su pravila kad se sprej smije koristiti. Koristi se opravdano u iznimnim situacijama. Sprej se najčešće koristi pri razdvajanju dva sukobljena psa, ali naši djelatnici pokušavaju spriječiti takve sukobe i razdvojiti pse prije nego što je potrebna upotreba spreja.
Nije istina ni da radnici izbjegavaju psima davati deke jer im se ne da mijenjati ih i čistiti. Izuzetno nam je važno da psi budu na čistome, toplome i suhome. Zato uoči svake zime radimo i akciju "Zima topla svima", tijekom koje nam građani daruju svoje stare deke. Svakom akcijom prikupimo nekoliko tona deka, što nam omogućuje da psi budu na čistome, toplome i suhome. Što se tiče fotografija neurednih kaveza koje navodite, pozivam vas da u svako doba dana dođete i u provjerite u kakvim uvjetima žive naši psi. Naši djelatnici čiste nastambe dvaput dnevno, a prostore sa štencima i karantena, ako je potrebno, i više puta dnevno. Krv s fekalijama u boksu znak je narušenog zdravlja životinje. Fotografija tog sadržaja mogla je nastati u rano jutro, prije čišćenje boksova. Nadamo se da je volonter o tome obavijestio naše veterinare. Volonteri imaju obvezu prijaviti svaku promjenu zdravstvenog stanja životinje - od šepanja do krvi u stolici - navodi voditeljica Skloništa za nezbrinute životinje Grada Zagreba.
Zajec dalje navodi kako vjeruje u to da volontere na kritiku motivira ljubav prema životinjama, ali ističe da njih vodi isključivo ljubav, a ne i znanje i iskustvo koje imaju djelatnici Skloništa.
- Ljubav je često, ako ne i uvijek, neracionalna. Zbog toga smo u Skloništu znali imati različita viđenja nekih situacija u odnosu na pojedine volontere. Primjerice, za svaku eutanaziju mora postojati jako opravdan razlog. U prvom redu, to su naređenja veterinarske inspekcije i teške bolesti životinja. Početkom svake godine na internetskoj stranici Skloništa objavljujemo detaljne izvještaje o radu u prethodnoj godini. Tamo se nalaze i podaci o eutanaziranim psima. Prošle je godine kod nas eutanazirano 26 pasa. Tijekom te godine u Sklonište smo primili 948, a udomili 844 psa. Da se eutanazije rade s uistinu opravdanim razlogom potvrđuju i podaci iz prethodnih godina. Tako je 2018. eutanazirano 19, a 2017. 10 pasa. Upravo u Skloništu imamo psa s iznimno teškim ortopedskim problemom, koji mu uzrokuje i veliku bol. Prognoza mu je jako loša, a troškovi pokušaja njegova liječenja mogli bi biti veći od 25.000 kuna. Pritom je iznimno mala vjerojatnost da bi operacije mogle uspjeti.
Stručno mišljenje, identično našem, dobili smo na Veterinarskom fakultetu i u jednoj privatnoj veterinarskoj ortopedskoj klinici. U želji da volonteri dobiju drugačije mišljenje, tražili su ga sve dok ga nisu dobili od jednog veterinara. Riječ je, dakle, o četvrtom mišljenju. Volonteri su nam prepričali to mišljenje, dakle, nismo ga dobili napisano, no oni pod svaku cijenu žele održati psa na životu - navodi Zajec te dodaje kako joj je žao što volonteri svoje nezadovoljstvo nisu iznijeli unutar organizacije, nego su se obratili medijima. Podsjetimo da je to učinila Marina Rako s vrlo detaljnim opisom svih problematičnih situacija u azilu.