Tita je imala neku kvržicu. Rasla je, malo po malo, pa je veterinar savjetovao da je uklonimo. Sedirat će je, izvadit to van i vidjet treba li slati na daljnju analizu ili je nešto bezveze. Usput će joj, tako smo se dogovorili, očistiti zube.
Sedacija me čini nervoznom. Jako. Dolazim s njom kod veterinara i ostavljam je tamo. Nudim da ću ostati s njom dok joj ne izvade krvi. Veterinarka me gleda malo nadmoćno - kaže, svi se oni smire kad vlasnici odu, postanu male maze, nema potrebe da ostajem. Oni znaju svoj posao.
Potom ja nju gledam totalno nadmoćno - ja sam poznavatelj Titinog lika i djela, znam što znači pokret njenog brka usred noći. Ako ja ponudim da ću ostati dok se krv ne izvadi, dobro znam zašto to nudim. No, sami su htjeli kataklizmu koja će se dogoditi, pa sliježem ramenima i odlazim doma.
Kad dođem po nju, vidim da ima četiri flastera na šapama. Četiri pokušaja vađenja krvi, djeco? Amateri.
- Nije opasno, samo je aterom. A sad nosite tu svoju sotonu. Nije nam dala da joj krv izvadimo, morali smo par puta pokušavati. Sve nas je htjela izgristi, brnjicu smo joj morali staviti. Evo vam, nosite je - kažu kao kroz šalu, ali vrlo ozbiljno, i guraju mi u naručje mog nadrogiranog, osam kila teškog monstruma, koji me iz čiste sreće i radosti što me vidi, opali lampom po glavi.
O tome kako me to opalilo po računu da ne pričam.
Dođemo mi doma. I lampa s nama. Tita me gleda prvo prijekorno, pa bijesno, pa tužno. Zabija se u moje noge s tim odvratnim komadom plastike. Zabija se u noge stola, u zidove, u vrata, u svoju sestru Mašenjku, koja joj odmah, vrlo jasno i krajnje netipično za nju, daje do znanja da joj to ide na živce. Jako, jako ide na živce.
Gledam taj cirkus, znam što monstrum radi, i razmišljam.
- Hm, pa, ona je pametna cura. Zna ona da ranu ne smije dirati. Skinut ću joj lampu, reći par puta "ne" kad krene lizati šav i ona će to upamtiti - zaključim, blistavo neinteligentno, i skinem joj lampu.
Dvaput dreknem, ona ne dira ranu više. Navečer mi daje pusu i ide spavati ispod kreveta. To ponekad radi, pa je pustim na miru. Ne čujem zvukove lizanja, pa zaspem sa sretnim osmijehom i srcem punim ljubavi prema tom pametnom stvorenju.
Ujutro mi dođe dati pusu, a s njenih prsa u mene bulji otvorena rana. Cijelu je noć vrlo koncentrirano kidala konce, pa je valjda ponosna. Trčimo kod veterinara, kaže on da ćemo klamati. Mislim, to je neki interni žargon, ali zapravo nije. Uzimaju klamericu.
Vrišti ona, jaučem ja. Doma odlazimo živčane: ona u bolovima i s lampom na glavi, ja još siromašnija.
Tu noć smrad ne ide spavati ispod kreveta. Dijelom zato što ne može, jer sam joj bez imalo milosti nabila lampu na vrat, a dijelom i zato što me odlučuje kazniti. Jeste li ikad probali spavati uz monstruma koji vas cijelu noć mlati lampom po tijelu? Rijetko kad se stisne uz mene, glavu nikad ne stavlja na mene i zapravo nije tip za previše maženja. No, te i narednih noći otkrila je svoju nježnu stranu: glavu lagano položi na moju (buđenje!), odluči mi dati pusu u ruku (buđenje!), stisne se uz moje noge (buđenje!). Nakon trećeg buđenja je šaljem da spava dalje od mene.
Glasno uzdiše, lupi me koji put lampom po tijelu, i silazi rampom s kreveta. Korak po korak, najsporije u povijesti, pritom mlateći lampom i proizvodeći sulude zvukove. Potom otpuhuje i odlazi u svoj krevetić. Pola sata se namješta. Potom me budi zvuk udaranja lampe u krevet. Pa onda dva sata nakon u ormar. Pa u zid.
Sedam dana tog pakla trajalo je vječnost. Znate kako kažu da se psi nauče na to čudo oko vrata? Pa je, naučila se, ali je odabrala da me kažnjava. Slabo sam spavala, pazila sam da je izbjegavam po kući, a i sestra joj se micala od nje. Nije ona bila cilj, ja sam, ali Mašenjka je nekako uvijek kolateralna žrtva.
Kad smo skinuli lampu, sve sam ispričala veterinaru. Tita ga je pogledala umilno i slatko, a on je rekao kako je sve to vjerojatno samo slučajno. Nije moguće da to radi namjerno, umislila sam sve.
Uzela sam sotonu u naručje i otišla doma. Ljudi je ne znaju, pa misle da je slatka i draga. Ona je inteligentan, prgav i osvetoljubiv stvor, koji me, doduše jako voli, ali ta ljubav je njen izbor i ne znači da će mi išta ikad oprostiti. Draga je tek povremeno, obično kada je hrana u blizini.
Mislite da pretjerujem? Naravno da nisam. Osim što sam dobar poznavatelj Titina lika i djela (rekla bih, kao nitko drugi na svijetu), vidim se i u ogledalu. Iste smo.
Samo ne znam je li ona sama od sebe takva ili je stvar odgoja.