Mašenjka je proslavila svoj deveti rođendan. Dobila je tortu koju uvijek radim za svoje pse, a brojku rođendana je, kako to već ide, dobila od sestre. Kad sam ja bila mala, od starijeg brata sam dobivala odjeću koju je prerastao, a u slučaju mojih cura, Mašenjka (koja je šest mjeseci mlađa od Tite) dobije njenu brojku za tortu. Iako je to i ekološkije i ekonomičnije rješenje, uvijek se osjećam pomalo grozno zbog odluke da recikliram taj komad voska.
Dobila je Mašenjka, osim torte, i poklone. Sve sama hrana. Imaju dvije pune kutije igračaka, pa sam našim uzvanicima odavno zabranila da im kupuju nove. Keksi su pak dobrodošli.
Dok je Mašenjka pozirala ispred torte, zbunjeno gledajući hranu koju u tom trenutku nije smjela pojesti, ja sam se prisjetila dana kad je došla k meni. Ispod njenog srca kucalo je još šest malenih. Bila je najjadniji pas u svemiru: nije znala ući u prostoriju niti izaći iz nje, igračke bi pojela, ne znajući što drugo s njima, kad bih je dovela na posao, jela je iz kanti za smeće, jer je tako preživljavala na onoj benzinskoj s koje sam je pokupila...
Tita je, naravno, nije dočekala raširenih ruku, nego raširenih usta. Iako je monstrum manji od pridošlice, nijedna to nije shvaćala. Kad bih otišla na posao, odvajala sam ih u dvije sobe, zatvarajući vrata koja ih dijele. Kad sam ja bila doma, morala sam Mašu stalno imati na oku, jer ju je Tita veoma ozbiljno pokušavala ozlijediti. Sjećam se da bih se išla tuširati s Mašom: ona bi spavala na tepihu ispred kade, a vrata su bila zatvorena između nas i Tite. Bilo je to iznimno stresno razdoblje za sve tri.
Mašenjka nikad nije trebala ostati kod mene. Plan je bio idući: nakon što na svijet donese malce, brinuti o svima njima još dva mjeseca i onda im pronaći dom. Velik zalogaj, priznajem. No, tad sam smatrala da je to najbolje rješenje. Svemir je, pak, imao druge planove: Mašenjka je na svijet donijela mrtve bebe. Ionako jadna i previše vezana za mene, postala je još jadnija i vezanija. Nije dolazilo u obzir da je udomim nekome i opet joj slomim srce. Pa je ostala.
Trebalo je proći neko vrijeme prije nego sam je ozbiljno zavoljela. Malo me sram priznati, ali prvo vrijeme sam jednostavno tolerirala njeno prisustvo. Karakterom ona nije pas za mene i ljubav je bila proces. Nije ona to mogla ni u čemu osjetiti: dobivala je iste kekse kao i Tita, iste igračke, uvijek smo svugdje išli skupa... No, ljubav se na kraju ipak dogodila. Ne samo meni, nego i Titi. Iako glumi opaku frajericu, jednom sam je ulovila da Maši liže mokre šape. Povremeno ih znam vidjeti na istom krevetiću, a nakon rođendana sam snimila nevjerojatan prizor: Maša je stavila glavu na Titu, a ova je nije pojela.
Mašo Mišo nam se nekako tiho svima uvukla pod kožu. Dok ja to i ovako, posve javno priznajem, Tita još uvijek, ako vidi da je ja gledam, okrene leđa Maši. Još uvijek glumi da je ne voli, iako svi dobro znamo kako u našoj kući stvari stoje. Jednostavno je: iza vrata s prezimenom ‘Korljan‘ stanuje puno, puno ljubavi, sreće, smijeha, slinavih psećih igračaka, dlaka po svim površinama, odbačenih i djelomično sažvakanih poslastica koje pronalazim na čudnim mjestima... Dakle, svega onoga što čini jedan dom.
Kako ja uvijek tvrdim da je ljubav jedini smisao života, a pritom mislim na sve vrste ljubavi iz široke lepeze te emocije, moji psi pokazuju dva puta do te ljubavi. Jedan je brz i direktan - vidiš nekog i zavoliš ga zauvijek. Drugi je put spor, krivudav i nekad se pitaš hoće li se ta ljubav ikad dogoditi. No, ona se dogodi. Sad riskiram da ispadnem patetična, ali činjenica je da ljubav uvijek nađe put. Možda govorim o psima, možda o čovjeku kojeg volim, možda o nekim prijateljima koji su se vratili u moj život... Nevažno. Ljubav zaista uvijek, baš uvijek nađe put.