- Sad me pozorno slušaj. Gotovo je s liberalnim odgojem. Dejtat više nećeš, bar do 21. rođendana. Ostaješ u kući do daljnjega. Ne gledaj me tako, namigušo jedna. Znam da si zgodna i plava, znam da te frajeri vole, ali ovaj u kojeg si se zatelebala kao šiparica je neki huligan. Ne gunđaj, znam što znači taj zvuk. Idi u sobu, odmah - kažem ja svojoj mlađoj, Mašenjki.
Ali ne miče se. Je da me voli, ali ovo je nešto novo.
Bulji u moju nogu. Trza njuškom. Izgleda kao da je opasno zaljubljena u nju.
Napućim usne, ustajem, šaljem je u sobu. Odlazim u kupaonicu još jednom ponoviti postupak: ribam medicinskim alkoholom, pa perem sapunom. Ja ne osjećam miris, ali ona očito osjeća. I sretna je što ja mirišem po tom tipu. Fuj.
Njezin dečko mi je zapišao nogu, publiko. Huligan i prostak. Valjda je to neka nova fora kod mladih tipova (on je negdje u pubertetu) da zapišaju skrbnika komada koji im se sviđa. I to ne onako malo, kad je mjehur prazan. Ne, ne, naočiti dalmatiner se svjetski ispišao na moju nogu.
Ako je na taj način htio isprositi njenu šapu, fulao je način. Dobila je zabranu druženja s njim.
Dobro, nisam kamena srca. Dat ću im da se viđaju, ali poštujući socijalnu distancu. Dva metra neka dijele njega, nju i mene. Neka joj se udvara, neka mu odgovara, ali neka mjehur drži dalje od mojih nogu.
Gledam je kako tuguje na krevetu i mislim da sam zapravo dobro prošla. Što da se njena sestra Tita zaljubila u istog tipa? Imala bih valjda meksičku sapunicu u kojoj bih, bojim se, ja glumila neko drvo. Zamišljam prvi prizor.
DALMATINER: Mašenjko, udaj se za mene. Plava si, imaš lijep rep i sviđaju mi se tvoje ružičaste kandže.
MAŠENJKA: Oh Dalmatineru, mi querido. Moje srce kuca za tebe, ali moja oštra i okrutna skrbnica će nastojati da stane na put našoj ljubavi. Budi se spreman boriti za mene.
TITA (ispada iz žbunja s pištoljem u ruci, iz kojeg se još dimi. Žvače duhan): Neš mi ženiti sestru, nego mene. Ako ne, otkucat ću tvom gazdi da si mu se pokenjao na krevet i optužio cimera za to.
DALMATINER: Kako je grozna i huda ova sudbina prokleta! Oprosti, Mašenjko ljubljena, moram ti ženiti sestru.
VASILIJE (izmišljeni pas iz susjedne zgrade): Dalmošu, ne možeš. Zar ne znaš da ti je Tita sestra? Mašenjka ti je majka. Ja sam ti, pak, stric, a ti si svoj djed.
DALMATINER: Joj, zaboravio sam na to. Pod stresom sam. Idem zapišati ovo ljudoliko stablo ovdje... Oh gle, miče se i djeluje uzrujano. Zašto vičeš na mene, ti čudno stablo?
LJUDOLIKO STABLO (JA): #%&!!!$%#"!&
Moja glumačka karijera bila bi kratka. Naveli bi mi ime u odjavnoj špici samo jedne epizode, a ova moja ekipica bi vozila kao Santa Barbara, beskrajno.
U svakom slučaju, mislim da sam sretnica. Što je jedno zapišavanje u životu? Ništa. Treba samo biti smiren i gledati na to kao na običnu žutu vodu, kojom sam inicirana u klub pravih ljubitelja pasa.
A onda mi panična misao padne na pamet i uništi moje zen mantranje: a što ako sada svi psi budu mislili da sam ja stablo za zapišavanje?
Možda je najbolje da ja ostanem u kući do Mašina 21. rođendana.
Sigurno je sigurno.