Zove se Tisa, dokumenti joj pokazuju da je Hrvatica, lovački nagon joj je 0, a dane provodi na relaciji kauč-livada-kauč. Ona je galgica, španjolska hrtica, koju je u njenoj domovini odabacio neki lovac jer nije imala volje za lovom. Prije dvije godine u Zagrebu su je udomili Sara B. Moritz i Mladen Stanić. Ovaj par godinama je pričao o psu kao ljubimcu, a jedino je udomljavanje dolazilo u obzir. Pošto su oboje freelanceri (on je redatelj i scenarist, a ona fotografkinja i direktorica fotografije), tražili su relativno mirnu, nježnu i maznu pasminu koju je jednostavno uzdržavati i koja se voli izležavati na kauču. U konačnici, nakon što su se dogovorili oko toga psa kakvog karaktera žele bacili su se na istraživanje.
Na njihovo ugodno iznenađenje, doktor Google ih je uvjerio da je idealna pasmina za njih upravo galgo. Suprotno popularnom mišljenju, iako jako brzo trče oni su poprilično mirna i dobroćudna pasmina koja se obožava izležavati po cijele dane, ali i igrati kada je vlasnik za to raspoložen. Osim toga, nisu destruktivni i nemaju podlaku, što znači da za sobom neće ostavljati gomilu dlake na kauču. Ukratko, idealan pas za stan, zaključili su Sara i Mladen.
- Prije nego što smo uopće počeli razgovarati o konkretnim pasminama, znali smo da želimo udomiti, a ne kupiti psa. Prihvatilišta su puna odbačenih pasa koji će biti više nego zahvalni ljudima koji im pruže dom. Kod galga to možda posebno vrijedi s obzirom na to da ih u Španjolskoj godišnje biva ubijeno, a često i mučeno, pedeset ili više tisuća. Neki čak tvrde da brojke sežu preko nevjerojatnih stotinu tisuća godišnje. U svakom slučaju, desetine tisuća sretnika među njima, na godišnjoj razini biva bačeno na cestu ili ostavljeno negdje u divljini. Srećom, prihvatilišta i dobrovoljci posljednjih godina daju sve od sebe da ih spase u čim većem broju - priča Sara.
Nakon što su se povezali s udrugom koja pomaže u udomljavanju galga, prolazili su razne profile dostupnih pasa dok nisu pronašli onog idealnog za njih i njihov životni stil. Na početku im je za oko zapeo mladi mužjak za kojeg se ispostavilo da je izuzetno anksiozan i da bi mu bilo bolje u obitelji koja već ima jednog stabilnog psa uz kojeg će se rehabilitirati. Profiliranjem pasa došli su do Tise koja se tada zvala Sophie. Iako su je volonteri opisali kao idealnu galgicu, ljudi nisu skloni udomljavanju crnih pasa. Sari i Mladenu je upravo zbog toga bila još posebnija.
Od trenutka kada su potvrdili da je ona njihov odabir, stvari su se odvile jako brzo. Ubrzo nakon toga je kujica stigla iz španjolskog prihvatilišta u Italiju gdje je sljedećih tjedan dana provela kod privremenih udomitelja koji su rekli da bi je vrlo rado zadržali da već nema novi dom u Hrvatskoj.
- Tisa je izrazito zaigrana, iako staložena i mirna hrtica koja uživa provoditi vrijeme s nama. Doma je izrazito mazna i mirna, a vani je zaigrana kao svaki drugi pas. Iako izuzetno brzo trči, ne treba je svakodnevno istrčavati. Mi u prosjeku dva do tri puta tjedno odemo do ograđenog psećeg parka ili u prirodu gdje je pustimo da se istrči s drugim psima. Ono što je zanimljivo kod hrtova je da trče izrazito brzo, ali na kratke staze. Tisa se istrči u pola sata te sljedeća dva dana spava od umora. Ono što je nama kod nje nevjerojatno, a tipično je za cijelu pasminu, upravo je taj nonšalantan način na koji se uklopila u naš život - pojašnjava Sara.
Iako se kod kuće već prvu večer smjestila na kauč i uživala u maženju, u šetnjama su je zbunjivali nepoznati zvukovi, ponajviše prometa. Od početka je bila znatiželjna i prijateljski raspoložena pri susretima s drugim psima iz kvarta. Međutim, ponekad je djelovala plaho jer je držala rep pod nogama. S obzirom da žive uz prometnu cestu, u kratkom vremenskom roku privikla se na svakojake zvukove prometa i prihvatila sudbinu gradskog života.
- Najviše od svega, Tisa voli kauč i maženje. To su jedine dvije stvari na kojima svakodnevno inzistira. Osim toga, obožava ljude i raduje im se gotovo jednako kao psima. Čudno, ali voli se i voziti u autu. Čak toliko da ponekad potrči prema otvorenim vratima parkiranog automobila, ako ih primijeti u šetnji. Također, da je čovjek bila bi veliki kavopija jer se veseli terasi svakog kafića. Malo toga ne voli, a kamoli mrzi. Na primjer, ne voli biti sama, a mrzi šetati po kiši. I to u toj mjeri da je treba doslovno izgurati do parka. Osim toga, ona je pravi veseljak koji nas svakodnevno nasmijava i na ništa se ne žali - kaže Sara.
U našoj zemlji posrednik između nesretnih galga i ljudi koji ih žele udomiti je Udruga Honey. Osim tih pasmina, pomažu u udomljavanju greyhounda i lurchera iz Irske. Psi se nalaze u azilima, u Španjolskoj to je azil Protectora y Santuario Scooby koji je na više lokacija, a u Irskoj to je Limerick Animal Welfare (LAW) azil u Limericku. Sa tim azilima surađuje talijanska udruga Pet levrieri.
- Psi u organizaciji Pet levrieri putuju u kombiju posebno prilagođenim za prijevoz pasa u Italiju. Putovanja se organiziraju otprilike svaka dva mjeseca, kako za galge tako i za greyhounde i lurchere. U jednom transportu dolazi 20-22 pasa. Nemaju svi psi koji dolaze u Italiju osiguran svoj stalni dom, no imaju osigurane privremene domove. U Hrvatsku psi dolaze tek kad imaju osiguran dom jer mi nemamo organiziranu mrežu privremenih domova za njih. Kad je hrt rezerviran za nas, ide se njega u Milano i pas dolazi u Hrvatsku - pojašnjava Sonja Tica iz udruge, koja kaže kako je broj udomljavanju u porastu. Recimo, prije tri godine su udomili svega četiri psa, a prošle godine čak 14. Ne trče za velikim brojem udomljavanja: bitno im je da se pas dobro uklopi u obitelj i to je najvažniji kriterij.
Profili hrtova vrlo su detaljno napisani i puno znamo o svakom psu, jer volonteri talijanske udruge idu osobno u azile, upoznaju svakog psa te ga profiliraju. Vrlo je važno da su psi što bolje profilirani, kako bi kasnije našli pogodnog udomitelja. Kada netko želi ili razmišlja udomiti hrta, javlja se udruzi, a oni tada šaljemo mailom upitnik. Kada popune upitnik, telefonski ih kontaktira jedan od volontera, ovisno o tome gdje žive udomitelji. On ih posjećuje kako bi vidio gdje će hrt živjeti, koliko je članova obitelji, ima li djece ili drugih ljubimaca... Tada zajednički biraju hrta, uzimajući u obzir sve te detalje i karakter psa. Neki su psi jako traumatizirani i za njih treba imati iskustva i znati kako im pomoći pa se prednost daje udomiteljima koji imaju prethodnog iskustva sa psima, ili onima koji već imaju jednog stabilnog psa kod kuće. Imaju i pse koji uopće nemaju traume, pa njih radije udomljavaju u dom gdje hrt dolazi kao jedini pas ili prvi pas općenito.
- Uvijek savjetujemo da se ne vežu za jednog psa kojeg su vidjeli na našim stranicama jer je izuzetno važno da uspješno odaberemo psa koji je dobar izbor baš za vas. Također, psi koji su oglašeni za udomljavanje na našim stranicama, nalaze se i na stranicama naših slovenskih kolega, društva S hrti za hrte Slovenija i naravno, na stranicama udruge Pet levrieri i moguće je da je netko i prije poslao upit za istog psa, te je možda pas vec u postupku - pojašnjava Sonja.
Troškovi udomljenja hrta su sljedeći: 250 eura je participacija za trošak koji obuhvaća sterilizaciju, čipiranje i cijepljenje, putovnicu, traces papire, veterinarski pregled prije puta, jednako kao i onaj talijanske inspekcije kad stignu u Milano. Tu je i test na mediteranske bolesti, put iz Španjolske za Milano, kao i trošak promijene podataka na čipu, kao i trošak prijevoza psa od Milana do naše zemlje.