Proslavu svog 18. rođendana Nino Rajšić zamislio je drugačije. Prijatelji su ga u rujnu nagovorili da napravi tulum, kojima on baš i nije sklon. Ma, uopće ih ne voli, kaže. On bi radije miran dan, kao i svaki drugi. No, zbog njih je pristao i sve pripremio. Kad se već slavi, nek' bude kako spada pa je odlučio slaviti dva dana – u subotu s ekipom, u nedjelju sa roditeljima ii rodbinom.
Danas mu je rođendan. Nit' je bilo tuluma niti mira. Potres, izgubljeni dom, „izbjeglištvo“ u Dubici. Nino Rajšić je iz Gornje Bačuge, pitoresknog sela u brdima oko Petrinje. Njegova je roditeljska kuća „crvena“. Kuća u Petrinji, u kojoj je Nino zbog školovanja živio s bakom Milkom (90) još nije pregledana, ali nadaju se zelenoj ocjeni.
- Roditelji su radili, mene je baka čuvala od malena i sad živim s njom. Valjda se nitko neće uvrijediti ako kažem da me ona odgojila - ne bi samozatajan mladić želio povrijediti roditelje.
Miran je, kaže za sebe, sramežljiv. Pa kad su ga na današnji rođendan točno u podne, pozvali kod susjeda u „dnevni boravak“ - natkriveni dio gospodarske zgrade „obučen“ u plastičnu ceradu - mislio je da treba nešto pomoći. Nino i roditelji u Kostajnici samo spavaju, a svakoga se jutra vraćaju doma pomagati susjedima kojima pomoći treba.
A u "dnevnom boravku" iznenađenje. Čestitari s darovima. Doktorice iz ekipe za psihološku pomoć na području pogođenom području donijele su Nini čokoladnu tortu.
Sjajna čokolada u ovom je ambijentu izgledala nadrealno. Kad su čuli za koga je njihova torta od najfinije belgijske čokolade, iz zagrebačke su slastičarnice Vincek odbili uzeti novac za nju.
- To je njihov dar za Nina, rekli su – ispričala nam je doktorica Ružica Vušković.
Ona je momka upoznala dok je obilazila sela u potresu i razgovarala s djecom i mladeži o njihovim emocijama.
- Nino nam je rekao da ga rođendan uopće ne zanima. E, ne može tako. I nije to bilo koji rođendan, 18. je. Pa smo ga odlučile iznenaditi - kaže nam Ružica. S njom su Mateja Medić i Marina Kozina Klasić.
Otpjevale su mu 'Sretan rođendan', zapalile svjećice na torti, on ih je bez premišljanja oko rođendanske želje ugasio. Cure su fulale brojku. Pa naručile svjećice jedan i sedam, 17. Nasmijalo ga je to.
Ozbiljan je dečko. I tužan.
- Tužan sam zbog svojih. I ovo je otišlo, i kuća u Petrinji. I znam da je baku bilo jako strah. Zato sam kad je ovaj najjači grunuo, prvo potrčao nju naći da ju uhvatim, smirim i stanem s njom pod štok. Tako smo i napravili. Misli su mi bile košmar. Moji tu na selu, prijatelji... - ispričao nam je mladić koji danas slavi 18. rođendan.
Prijatelji ga opisuju kao sramežljivoga. Ući za medicinskog tehničara, namjerava ići dalje za prvostupnika. Empatičan je i kaže, želi pomagati ljudima.
- Što mi je sad na pameti? Da moji bližnji budu dobro i svi koji su pogođeni potresom, da kuću u Petrinji dovedemo u red pa da koliko toliko mogu nastaviti s normalnim životom - kaže.
Baka koju obožava nije kušala njegovu čokoladnu, rođendansku tortu, ali nije mu žao.
- Da ona to sve vidi, a sve je to ona, zajedno s mojim ocem gradila od njegove 16. godine, bio bi joj preteško - misli Nino na baku.
Gleda obiteljsko imanje, tužan je.
Kako se osjeća?
- Obuzima me tuga i težina.
Nije lako njegovoj generaciji. Mladi su, družili bi se. Nemaju gdje. Prvo zbog pandemije i lockdowna, sad i zbog potresa.
Krivo je ovo vrijeme za biti mlad.
Što je poželio dok je gasio svjećice?
- Da se sve vrati u normalu i krene dalje. Koliko toliko.