StoryEditor
SAM I ODAI

‘Kad te vozač izbaci iz autobusa, osjećaš se jadno i poniženo. Zato me bicikl spasio!‘

Prvi bicikl Sam je dobio kad je došao, 2016., od Biciklopopravljaone i imao ga je dvije godine. Drugi je kupio i ukrali su mu ga
Odai
 Mateja Ilijašev /UNHCR

Netko ti je ukrao bicikl! - vikne konobar.

Sam razrogači oči i podigne obrve. Ne stigne ništa reći ni pomaknuti se, a konobar se već nasmije. Zafrkava ga. Poznaju se, Sam je redovito u tom kafiću i uvijek dolazi biciklom. To mu je treći bicikl otkad je u Hrvatskoj. Prvi je dobio kad je došao 2016. od Biciklopopravljaone i imao ga je dvije godine. Drugi je kupio i ukrali su mu ga. Tri dana je bio bez bicikla.

- It was katastrofa - kaže Sam Al-Nidawi. Govori hrvatski, ali engleski koristi redovito, na tom jeziku i svom materinskom arapskom radi kao prevoditelj. Ne voli javni prijevoz zbog gužvi, ni auto, iako ga mora povremeno koristiti zbog posla, a ni hodati jer to traje. Brži od hoda, sporiji od tramvaja, bicikl daje ugodan ritam kretanja kroz grad i veću povezanost sa životom na ulici.

Odmah je nakon ta tri dana kupio novi bicikl, onaj koji je vezao pred kafićem dok razgovaramo.

Bicikl i Samov novi život u Zagrebu su nas i spojili u razgovoru. Točnije, Biciklopopravljaona, živahna i gostoljubiva garaža s dvorištem u centru Zagreba koja je proistekla i stasala na biciklističkoj solidarnosti.

Nakon prva dva mjeseca koje je proveo u Zagrebu, Sam je prvi put kročio u Biciklopopravljaonu. Bio je na listi onih koji će dobiti bicikl i morao je doći po njega u udrugu za zaštitu okoliša Zelena akcija, u čijem okrilju djeluje Bicpop, kako ga zovu skraćeno. - Iako sam vozio bicikl i u rodnom Iraku, ta prva vožnja u Zagrebu bila je prava avantura. Spasio me GPS. Na počecima sam znao po sat vremena biciklirati od Dugava do centra jer bih pratio putanju autobusa do Glavnog kolodvora pa onda dalje - smije se. S biciklom je dobio i informaciju da svakoga četvrtka od 17h do 20h može doći u Bicpop bude li mu što trebalo. “Guma” je jedna od prvih riječi koju je naučio na hrvatskom jer ju je trebalo zakrpati. Bicpop nije ni izbliza klasičan servis bicikala, tamo volonteri potrebite uče kako će sami popraviti kvar. No Bicpop je i puno više od mjesta biciklističkog entuzijazma, kao što je i bicikl puno više od prijevoznog sredstva.

Zagrebački počeci

- Tamo si dobrodošao. Srećeš ljude, upoznaješ se, vježbaš hrvatski, učiš, družiš se. Mnogo sam prijatelja stekao u Bicpopu. Tako sam lakše prebrodio vrijeme čekanja u Porinu - prisjeća se Sam.

Porin je prihvatilište za tražitelje azila u Zagrebu. Sam je u Hrvatsku došao kao izbjeglica.

- Ne volim tu etiketu. Nisam izbjeglica svojim izborom. Nitko ne želi biti izbjeglica. Odlaziš od kuće da bi preživio - bilo je prvo što mi je rekao kad smo se sreli.

Sam je zbog toga i odbijao razgovore s novinarima: “Uvijek traže izbjeglicu i onda bih ja to trebao predstavljati. To jest moj status i ne sramim ga se, no ako bismo stvarno htjeli integrirati ljude, trebali bismo im pružiti mogućnost da se u društvu ne osjećaju kao izbjeglice. K tome, integracija nije jednostrana, obje se strane moraju integrirati, a uvijek se govori samo o integraciji izbjeglica. Trebali bi postojati programi i za one koji dolaze u kontakt s izbjeglicama, jer mnogi ne znaju kako raditi s izbjeglicama, i to nije njihova krivnja, treba ih podučiti”.

Je li neznanje ili nešto zloćudnije uzrok jednog od neugodnijih Samovih iskustava sa zagrebačkih početaka, ne zna, no ide ovako: tražitelji azila imaju pravo na besplatan javni prijevoz, ali nemaju posebnu iskaznicu, nego za prijevoz vrijede dokumenti iz Porina. No, ponekad ih vozač nije puštao u autobus.

“Kad ste negdje tek došli i ne poznajete jezik, a vozač vas pred svima izbaci iz autobusa, nećete se buniti, nego se osjećate loše i poniženo i ne želite više to ponoviti. Zato me bicikl spasio. Mogao sam ići gdje sam htio. Nitko me nije mogao potjerati s mog bicikla.”

Tjeranja je bilo i previše u Samovu životu. Morao je otići iz svoje zemlje, gdje je gradio čvrste temelje za dobru budućnost. Diplomirao je pravo i političke znanosti i bio pripravnik u odvjetničkom uredu. Htio je postati odvjetnik, kao i njegov otac. - Jako je teško biti odvjetnik na drugome jeziku, tako da sam odustao od tog sna - kaže. No iako se sve u njegovu životu promijenilo, nije se promijenio on. Kad je odlazio iz Iraka, nije razmišljao o tome gdje želi ići i što će raditi, odredište mu je bila sigurnost. Kada ju je našao u Zagrebu, nije htio gubiti vrijeme i ići dalje. Nakon što je dobio papire i zaposlio se, ambicija se razbudila. Upisao je diplomski studij na Fakultetu političkih znanosti i planira nastaviti s doktoratom. “Odgajan sam tako da je obrazovanje važno. Imam veliku obitelj, dvanaestero nas je braće i sestara i svi smo završili fakultete. No u mojoj situaciji, posao je presudan. Ako radim, onda mogu platiti tečaj učenja hrvatskog jezika i nastaviti se školovati, jer ne moram misliti što ću jesti.”
Iste godine kada Sam, i Odai je došao u Porin. Iz Sirije ga je potjerao rat, prekinuvši ga na 4. godini studija arheologije. Vrlo brzo su ga poznanici uputili u Biciklopopravljaonu. - Htio sam se slobodno kretati, a Bicpop je donirao bicikle - kaže.

image
Bicpo

Odai je iz sela kraj Idliba, tamo gdje se ratuje i gube životi. Kaže da se ponekad još čudi što ovdje uvijek ima struje, a i tome što imamo slobodne izbore, jer bi htio da je i on u svojoj domovini mogao birati političare koji će ga predstavljati. Prije rata, dok je bio dijete, vozio je bicikl, no tamo, kao donedavno i u Hrvatskoj, bicikliranje završava s krajem djetinjstva. “Odrasli ljudi na biciklu tamo su čudni, neozbiljni, ali kad sam ovdje vidio da i stariji voze bicikl, pomislio sam da bih mogao i ja. I otada bicikliram stalno. Upoznao sam Zagreb na biciklu, a za pandemije mi je puno značilo da mogu sigurno ići na posao pripreme hrane za dostavu u restoranu u kojem radim.”

I na naš sastanak u Bicpopu je došao biciklom koji je dobio preko njih. Četvrtak je, dan kad Bicpop ima otvorena vrata za sve već deset godina. Počelo je kao projekt koji je trebao trajati godinu dana, a ovoga četvrtka u svibnju u debeloj bilježnici je upisan 7628. popravak. Preko 500 bicikala koje su donirali građani, deseci volontera ondje su popravili i darovali dalje -izbjeglicama, onima koji si ih ne mogu priuštiti, žrtvama poplava u Gunji. Odrasle žene su tu u dvorištu učile okretati pedale, djeca su vrištala od sreće zbog svog prvog bicikla.

Doniranje bicikala

Eugen Vuković od početka vodi Bicpop, koji je, objašnjava nam, nastao s tri temeljna cilja: da se promovira održivi transport, da se reciklira, jer se koriste i bicikli i dijelovi dokle god mogu umjesto da završe na smetlištu, i da se potiče društvena solidarnost kroz mjesto gdje ljudi dijele alat Bicpopa i jedni drugima pomažu besplatno. Kad su još prije šest godina dobili prve upite da osposobljene bicikle doniraju izbjeglicama, tražili su da izbjeglice dođu u Bicpop, da se upoznaju s volonterima i s njima rade na svojim biciklima, da to ne bude klasična donacija preko posrednika. - To se pokazalo dvosmjerno dobrom idejom. Volonterima je bilo motivirajuće da znaju za koga rade, a izbjeglicama je ovdje bila ugodna atmosfera i družili su se. Tako je počela obostrana integracija. A kako se oko bicikla okupljaju ljudi koji su svjetonazorski i generacijski različiti, neke vrijednosti su se počele širiti i tamo gdje možda inače ne bi - prepričava Eugen.

se oko nas čiste i namještaju lanci, mijenjaju kurble, popravljaju kočnice, s Eugenom razgovaramo o tome kako je pandemija silovito popularizirala bicikliranje. Proteklih mjeseci odsvukud su dolazile slične vijesti: Rim gradi 150 km biciklističkih staza. Seattle trajno zatvara 30 kilometara ulica za motorizirani promet. Francuska će platiti građanima popravke bicikla do 50 eura. Milano će 35 km cesta prenamijeniti za bicikliste. Bruxelles otvara 40 kilometara novih biciklističkih staza, pri čemu je traka u jednoj od najvećih gradskih avenija oduzeta automobilima i prenamijenjena u biciklističku. U Beču se priprema biciklistički park namijenjen poboljšanju motoričkih sposobnosti djece i mladih. Kod nas muk probija tek informacija da Grad Varaždin građanima subvencionira kupnju novog bicikla i servis. Kao da nikome drugome na vlasti nije jasno da je bicikl uvijek, a pogotovo u vrijeme globalnih zaraza, prijevoz koji treba poticati. Građani su to brzo shvatili pa su u dućanima bicikli rasprodani, a servisi zatrpani. I Bicpop je zagušen donacijama bicikala i dijelova jer su Zagrepčani za pandemije i potresa očistili tavane i šupe. Volonterka Helena sortira ono što su dobili, a što će biti nečija buduća sreća. Bicikl razbistri glavu nakon napornog dana na poslu. Bicikl je neposredan prozor u svijet. Na biciklu ste dio okoliša kroz koji klizite. Kada pedalirate, vježbate i ako to niste namjeravali. Bicikl je, kažu i Sam i Odai - sloboda.

Prilog je nastao u suradnji s UNHCR-om Hrvatska, Agencijom UN-a za izbjeglice.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
20. lipanj 2020 23:56