Oduvijek su oni bili tihi heroji, nema ih nigdje, a kad ih trebaš, znaš da će uskočiti prvi. Javna vatrogasna postrojba grada Petrinje, ima ih samo 26. To su ljudi koji su sami iznijeli prve sate nakon potresa u ponedjeljak, jedva su oka sklopili, a već ih je zatekao onaj strašni u utorak.
Otada do danas prostorije njihove postrojbe pretvorile su se u košnicu kroz koju je prošlo više od 700 pripadnika raznih postrojbi i DVD-ova iz cijele Hrvatske, jedna je potegla čak iz Njemačke. Dok njihove kuće čekaju sanaciju, oni su na intervencijama kod svojih susjeda. Premoreni, ali uporni. Njihov je zapovjednik Zvonimir Ljubičić, ne voli se isticati, ali smo iz njega izvukli sljedeće - u posljednjih sedam dana spavao je 12 sati, u deset minuta mobitel mu je zazvonio barem pet puta, svoj srušeni dimnjak i kuću upitne statike još nije taknuo, a njegov dečki riješili su ih na stotine.
Ukrali smo mu 10 minuta za razgovor - dojave, rasporedi, lokacije, intervencije, brzo, hitno, pažljivo, to su riječi iz žamora kroz koji prolazimo na putu do njegova ureda. Zanima nas kako je petrinjsku tragediju doživio čovjek kojega je u samo nekoliko dana u pomoć zvalo nekoliko tisuća njegovih prijatelja, susjeda, poznanika, sugrađana. Onaj prvi ranojutarnji potres u ponedjeljak ih je digao na noge, no nisu ni slutili da je to samo najava katastrofe.
Pukle veze
- Onima koji su bili u smjeni pridružili su se i ostali, digli su se DVD-ovi i svi smo bili na terenu. U ispomoć nam je došla Kutina, Novska, Topusko, nakon toga su došli Inini dečki sa svojom platformom i počeli smo rušiti dimnjake koji su ugrožavali građane te sanirati krovišta - kaže Zvonimir Ljubičić, dodajući da su prvoga dana imali više od 560 dojava i odradili čak 120 intervencija.
Radili su do dva u noći, jedva malo odmorili i sutradan krenuli iznova, izgledalo je da će to biti rutinski i ne pretjerano zahtjevan posao. Gradonačelnik Darinko Dumbović angažirao je građevinare koji su pomagali također. Zvonimira je mučila samo jedna stvar - da se pažljivo sanira jedan opasni dimnjak u središtu grada. Oko podneva se pridružio gradonačelniku i varaždinskom županu Čačiću u obilasku grada. Bio je s njima u samom središtu kad je uslijedio petrinjski armagedon.
- Zatreslo je. Pukle su sve veze, ne mogu dobiti dečke da izađu što prije van, trčim parkom gore-dolje. Moji dečki dolaze i počinje spašavanje. Paralelno me zove glavni zapovjednik, ne znam je li mi supruga živa a u bolnici je, niti znam kako su mi djeca. Spasili smo oca i dijete iz smrskanog vozila, ženu iz drugog automobila, zovu me iz bolnice da treba evakuirati 200 pacijenata, zovu iz staračkog doma, ja zovem da se digne vojska, onda dobivam dojavu da je u gradskoj upravi zatrpana djelatnica, statičari upozoravaju da nije sigurno ući.
Zovem Zlatka iz JVP-a Novska, on ima potražnog psa. Dolazi pas, nije reagirao na prvu, ali jest na drugu. Ona je nas očito čula i kuckala je kamenčićem u ciglu, dala je znakove da je živa. Tada krećemo u akciju spašavanja koja je trajala dva sata - prepričava nam Zvonimir Ljubičić svojih nekoliko najstresnijih sati u životu.
Potresne slike razrušene Petrinje već su obišle svijet, a Hrvatska se digla na noge. Vatrogasci iz svih dijelova naše zemlje krenuli su prema Petrinji i Glini. Radili su danonoćno, spavali u automobilima i šatorima, sve dok na lokaciji Senjak nisu podigli bazu u jednom od napuštenih Gavrilovićevih hangara. Petrinja je postala sektor koji je nadišao Ljubičićeve ingerencije, a zapovjednikom je imenovan Riječanin Dario Gauš. No, Petrinjci nisu stali.
- Pitam ljude mogu li, oni kažu da mogu. Dario i meni kaže da odmorim, ali kako? Dođem kući, djeca žele razgovarati o svemu, trzaju na svaki šum, legnem oko 1, odspavam sat, dva, zatrese se obično oko tri. Jutros sam mislio malo odmoriti i koordinirati od kuće, opet je zatreslo oko 8, i evo me opet tu - kaže Ljubičić.
Koliko je dosad odrađeno intervencija, ne zna ni sam, jednom kad ih zbroje, bit će ih na tisuće. A jednom kad sve završi, kaže, tražit će izlist poziva i brojeva s kojima je sve komunicirao, uvjeren je da ih je u prvim danima imao više od 1000, ne JVP, nego on osobno.
Najstrašniji trenutak
- Zovu ljudi koji nešto žele donirati, zovu oni kojima treba neka donacija, jednima se urušio dimnjak, nekome curi krovište. Nakon četvrtog dana postali su nervozni, molio sam ih za strpljenje jer doista nismo mogli sve obaviti odjednom. Sada polako ulazimo u fazu da ćemo moći izlaziti na dojavu u realnom vremenu. Moj dimnjak također stoji srušen, očeva kuća je raspadnuta i mora se rušiti. Stavio sam sebe na zadnje mjesto - kaže.
Onda je zatreslo opet, usred našeg razgovora.
- Mirni budite - rekao nam je dok smo osluškivali što će biti dalje, srećom, prošlo je brzo i bez posljedica.
- Vidite, ovakvih sam se situacija bojao, imamo ovdje 300 ljudi, vani je možda 20 ili 30 ljudi na dizalicama, a trese. Tako sam se i u utorak bojao, što mi je s ljudima na dizalicama i po krovovima kad je zatreslo najjače, tada je bilo sedam ili osam ekipa. Kroz glavu mi je samo prolazilo koliko ih je sada mrtvih. Bio sam se rastao sa zapovjednikom JVP-a iz Novske Zlatkom Pješom i Marijem Paluhom iz Kutine. Mislim si, došli ste mi u pomoć, a ne znam jeste li živi - prisjeća se Zvonimir Ljubičić.