Biti roditelj je prekrasan izazov, no biti roditelj djeteta s Down sindromom i intelektualnim poteškoćama je poseban izazov koji u slučaju razornog potresa, poput onog petrinjskog od 29. prosinca prošle godine, dolazi na još veću kušnju. Posjetili smo četveročlanu obitelj Zukanović iz Komogovine u Općini Kukuruzari nadomak Kostajnice čiji najmlađi član obitelji 19-godišnji Zlatko ima kromosom viška te je pri porođaju ostao bez kisika.
Dok ulazimo u prizemni dio kuće na kraju sela, na kojoj je zelena naljepnica, a gornji kat se prema preporuci statičara ne smije koristiti do finalne sanacije, na kauču nas dočekuje Zlatko. Nova lica u njemu su izazvala veselje. Ustao se poput munje i pružio nam ruku. U isto vrijeme, znatiželja ga "gura" dalje pa odmah uzima fotoaparat kako bi bolje istražio naše namjere.
Njegova majka Ružica, koja nad njim bdije danonoćno jer Zlatko ne govori, upozorava ga da ne dira tuđe stvari, ali Zlatkova znatiželja raste.
Sjedam na kauč gdje je do maloprije sjedio on. Otvaram blok i uzimam olovku, a njegova majka se mislima vratila na 29. prosinca prošle godine, na dan koji joj je promijenio svijet. Na dan zbog kojeg su pet dana spavali na terasi pod vedrim nebom, na trenutke užasa dok je cijela kuća "plesala" i stvari padale, a Zlatko se nije dao pomaknuti. Od šoka, od iznenadne situacije koju do tada nikad prije nije doživio.
- Nakon prvog potresa 28. prosinca, jedva smo se pribrali, ali u konačnici nije bilo toliko strašno u odnosu na dan poslije. Sjedili smo u ovom istom dijelu kuće. Muž je bio sa sinom na kauču, a ja u kuhinjskom dijelu sa susjedom. Kad je zatutnjalo, mislila sam da će se kuća srušiti. Zidovi su se razvaljivali. Čuli su se zvukovi koje do tada nismo nikada čuli. Ljuljalo je i treslo se da mi fale riječi da to opišem. Kći i susjeda su odmah pobjegle van, a mi sa Zlatkom nikako izać'. On se nije dao van. Ukočio se od jeze koja ga je obuzela. Nije se dao ni obući. Nismo ga mogli ni dignuti jer ima preko 100 kila - prisjeća se za Jutarnji list Ružica Zukanović koja je s obitelji prva dva dana od potresa spavala u dvorištu na otvorenom, uz vatru.
Dok su na jedvite jade uspjeli pobjeći iz kuće van i iznijeti sina, uočili su tijekom bijega da je upaljeni kamin iskočio iz ležišta van.
- Čim se malo smirilo podrhtavanje, muž je na brzinu ušao u kuću vratiti kamin nazad da ne dođe do požara te nam donijeti stvari za obući jer smo istrčali bez ičega. Zlatko nam je bio na prvom mjestu. Uslijedili su teški dani, a opcije za održavanje higijene nikakve. Kiša je padala, sinu koji ima kateter zbog bolesnih bubrega sam morala mijenjati pelene u šupi gdje držimo drva jer druge opcije nije bilo. Nakon toga smo pet dana spavali na dušecima na terasi i to smo sve nekako ogradili da nam direktno ne puše zima. Dobri ljudi iz Novalje su nam poslali kamp kućicu da je koristimo do kad bude trebalo. Poslužila je za prvu ruku da imamo krov nad glavom, ali u njoj je jako hladno. Ipak su one za ljetni đir. Ali u nju uletimo kad opet zaljulja - otkriva dalje Ružica napominjući kako su danima nakon potresa kroz njezino dvorište prolazili razni ljudi. Donosili su im deke, hranu, pelene... pa i noću su svraćali da pitaju treba li što.
- Muž i ja nismo bitni. Nije važno je li nama što treba ili ne. Nama je najbitnije da našoj djeci ništa ne fali, da Zlatko ima svoju Coca-Colu koju najviše na svijetu voli piti, baš kao i voćne jogurte. Zlatko se nikako ne može priviknuti otkud svi ti ljudi odjednom pa se nekad i uznemiri. Kad će nam kuća biti normalna za život, ne znam. Skinuli smo dimnjake, betonske kape, neke crjepove, grijemo se na kamin. Muž će to srediti čim nađe vremena i stigne materijal. Radi kod jednog privatnika u Rijeci na građevini pa nam je pred Božić došao u posjetu. Trebao se već vratiti nazad na posao, ali mu je poslodavac izašao u susret kako bi barem osnovne stvari osposobio na kući za daljnji život - skromno će Ružica.
Na upit jesu li razmišljali o odlasku na neku drugu lokaciju, otkriva da ne jer im je u Komogovini dobro unatoč svemu pa i činjenici da se u susjednom selu rupe u zemlji otvaraju svako malo.
