U
Ž
I
V
O
Tužno je vidjeti razorene ulice Siska, otvorene rane na gradu koji samo što se ne uruši, ali pravi razmjeri ove katastrofe vidljivi su tek kada se dođe u sportsku dvoranu Brezovica, gdje je smješteno 140 Siščana kojima je nepogoda uništila sve što su imali. Ispred dvorane nekoliko je ljudi, puše i gledaju u daljinu. Majke drže kolica s djecom. Unutra, prizor koji slama srce. Stotinu i trideset ljudi leže na krevetima na podu dvorane. Pokriveni su dekama, neki sjede, ali na svim je licima vidljiv samo strah, očaj, zabrinutost… Vlada apatija, gotovo da je muk. Svatko gleda pred sebe, zaokupljen svojim mislima.
Vrijeme je ručka, dijeli se gulaš s krumpirom, a umorni ljudi šutke dolaze do pulta, uzimaju porciju toplog jela, tiho zahvale, pa se vrate svojem metru četvornom, koji im je sada dom.
Nemaju ormar za odjeću ni cipele, televiziju ni radio prijemnik, niti malo privatnosti, samo živu glavu na ramenu, sretni što su i to uspjeli sačuvati u tragediji koju Hrvatska ne pamti.
Tuga i jad
Monotoniju razbije tek pokoje dijete što protrči širokom dvoranom, radosno se smiješeći svakom novopridošlom, ne shvaćajući ozbiljnost i težinu situacije.
Među onima koji su udoban stan kod Željezare zamijenili sportskim podom je i Katarina Robek. Nevolju je dočekala sa svojih 90 godina. Za mnoge nema ni ležaja, pa su smješteni na madracima ili pak samo dekama, a samo madrac dom je i gospođi Katarini. Unatoč svoj muci, poziva nas da sjednemo pokraj nje.
- Tuga i jad. Bila sam ovdje cijelo vrijeme rata, ma rat je bio ništa prema ovomu. Bila sam doma kada je udarilo. Sve je popadalo, namještaj je uništen, popucali su zidovi. Bila sam u strašnom šoku. Odmah sam izašla van, a unuci iz Norveške prvi su se javili. Tada su do mene došli kći Sonja i zet Zoran. Ja sam na prvom katu, moja zgrada je među novijima, a oni žive na trećem katu starije zgrade i njihov je stan potpuno uništen. Došli su vidjeti mogu li živjeti kod mene, mislili su da se ovdje ništa nije dogodilo.
Šokirali su se kad su me vidjeli vani, samo u šlapicama, zaboravila sam obuti i cipele. Otišli su mi po čizmice jer je hladno - s knedlom u grlu priča Katarina Robek.
Kaže kako bi radije umrla nego ovakvo nešto doživjela.
Jedina je sreća u nevolji što nije sama. Štoviše, četvero ih je, svatko ima svoj mali kutak u napučenoj dvorani. Tu je deka kćeri Sonje, malo dalje deka zeta Zorana, a desetak centimetara dalje zdjelica s vodom i hranom za kujicu Tiju, koja je također dobrodošla u prihvatnom centru.
Njih četvero baš će ovdje, na tom podu, dočekati 2021. godinu. Dok nam Sonja i Zoran pokazuju fotografije devastiranog stana u koji će se tko zna kada moći vratiti, Katarina briše suze pa nastavi u vedrijem tonu.
"Sjedim i razmišljam"
- Barem smo skupa u ovim teškim vremenima - govori dok je Zoran grli i tješi, zove je "najdraža punice". Sonja radi u trgovini, a Zoran kao zaštitar. Oboje i dalje odlaze na posao.
Ponosna je na njih što nisu klonuli duhom, a najvažnije joj je što nitko nije ozlijeđen. Vijesti ne prati, u centar dopiru samo informacije od onih koji su u općem užasu iz stanova uspjeli iznijeti pametne telefone, jer televizije i radija nema. Zbog toga su se svi u centru nekako, kaže, zbližili.
- Dobro nam je, toplo je, hrana je dobra, ništa nam ne nedostaje. Nije kao kod kuće, nije, ali imamo čak i kekse i sok - pokazuje drhtavom staračkom rukom Katarina Robek.
Život u centru monoton je i nema se što raditi. Mlađi prošeću gradom, popiju kavu s nogu, no mnogo je starih, nemoćnih koji dane provode u krevetima, gledajući u prazno.
- Nekad si mislim, da sam bar ponijela neku knjigu da čitam. Onda shvatim da ni za to ne bih imala snage. Pa ovako sjedim i razmišljam o svemu što nam se dogodilo. Samo o tome mogu misliti. Htjela sam poživjeti još nekoliko godina u miru, a ne ostati bez svega i završiti ovdje - zaključuje.
Kako kažu volonteri Hrvatskog Crvenog križa, ničega ne nedostaje. Tople odjeće, deka i hrane sasvim je dovoljno. Svi oni, volonteri i stotinjak Siščana, bit će ovog Silvestrova jedna obitelj. Dijelit će hranu i odjeću umjesto poklona, radost i tugu umjesto božićne jele i lampica.
- Ma, tko god nema gdje, nek dođe s nama slaviti Novu godinu - s iskrenim nas osmijehom pozdravlja gospođa Katarina Robek.